Tijelo nas često izdaje kad se želimo posvetiti uzvišenom. Ljubav koja se rađa iz proljeva životna je činjenica i gotovo svatko, ako je malo živio, ima u svom iskustvu nešto takvo... Muški likovi mojih priča često u sebi nose upravo tako drastično manifestiranu podvojenost tijela i duše. Jedan od njih čak kaže kako je svako zaljubljivanje kod njega popraćeno s blagim gađenjem prema spolnom odnosu s...

Danas sam više pobornik vedrije glazbe koja nosi pozitivne emocije, koja možda ima i tuge i sjete u sebi, ali koja me osvježi s jednom životnom radosti. Kad si mlađi onda si jako ljut i voliš Joy Division, The Velvet Underground, Morrisona i tu jednu mračniju muziku, eksperimentiraš sa svim i svačim, misliš da si jedini na svijetu i da je tebi najteže i najgore. Sklon si ekscentričnim i ekscesnim...

Kako da pjevam o šekspirskim gajevima kad mi se noge sapliću o kosti mojih najdražih? Tako je nekako pjevao Milosz na ruševinama katedrale sv. Ivana u Varšavi i taj je stih bio neka vrsta lajtmotiva da se u divovskoj patnji ne smije ostati neutralan. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Czeslaw, nalazeći opravdanja za ulazak sirove zbilje u stih. Stvarnost je ušla u moje tekstove u času...

Oko dva mjeseca ovog ljeta smo Simo i ja intenzivno radili na rukopisu. Puno mi je pomogao tim više što nije previše inficiran putovanjima pa ga taj dio priče nije odvukao i mogao je objektivnije ući u tekst. Pokazao mi je neke zanatske "cake", jer sam ja samouk pisac, i netko me je morao malo uputiti. Ono što sam naučio, naučio sam od Sime i na tome sam mu zahvalan. Ali, dobro da ga nisam poslušao u jednom...

Njihovo načelo je bilo da pozivaju na čitanja samo prozne pisce i to one koji pišu čitku prozu. Ali ako već načelno nisu željeli pozivati pjesnike i hermetične pisce pa po tom kriteriju otpadaju spisateljice poput Sibile Petlevske, njihove zahtjeve za komunikativnošću i dobrim kontaktom s publikom zasigurno zadovoljavaju Julijana Matanović, Milana Vuković Runjić, Sanja Lovrenčić, Sanja Pilić, da ne...

Kad sam počela pisati te priče nisam ih pisala tako da budu po ičijem guštu nego onako kako sam u tom trenutku najbolje mogla i znala, pa pomalo i zbog toga što me kao čitateljicu iritirao dobar dio suvremene hrvatske proze prepune ne samo životnih, nego i književnih klišeja. To se prenosi kao zaraza, jer su uzori i književna moda opasna stvar. Pogotovo ako je ta moda zapravo demode.