Malo prije smrti pisac kojeg su zvali američkim Čehovom i koji je presudno utjecao na izgled suvremene hrvatske književnosti, izabrao je svoje najbolje priče, redigirao ih i objavio u ovom izdanju. Priče uvrštene u knjigu "Odakle zovem" pisac je probrao iz cjelokupnog opusa, uključujući knjige "Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te", Burna doba", "O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi" i "Katedrala", a obuhvaćaju i svi sedam priča iz njegove posljednje zbirke "Slon", koja do sad nije objavljena na hrvatskom jeziku.

Knjiga "Odakle zovem" sadrži originalni autorov predgovor i posljednje verzije njegovih najboljih priča, stoga predstavlja ključnu proznu knjigu Raymonda Carvera.

"Volim onaj hitri uzlet koji pruža dobra priča i uzbuđenje koje često nastupa već s prvom rečenicom, kao i osjećaj ljepote i zatajnosti koji nalazimo u ponajboljima od njih; tu je dakako i činjenica koja mi je u početku bila od ključne važnosti, i još uvijek mi je bitna, a to je da priča može biti napisana jednom sjedenju za radnim stolom. (Kao uostalom i pjesma!)

Više o Carveru: Priče ne padaju s neba

Carver je odrastao kao dijete siromašnog radnika pilane. Odmah nakon škole se oženio, u devetnaestoj godini. Sa dvadeset je već imao dvoje djece i morao ih je uzdržavati radeći između ostalog kao pazikuća i dostavljač. Istovremeno se predao alkoholu, kao i njegov otac prije njega.

Ozbiljno se prihvatio pisanja nakon što je 1958. pohađao tečaj kreativnog pisanja kod Johna Gardnera na Chico Collegeu. Počeo je pisati kratke priče jer je to bila forma koja mu je omogućavala da odmah nešto i zaradi.

Za vrijeme studija na Humboldt State Collegeu u Arcati, priče su mu počele izlaziti u časopisima. Prvi je uspjeh postigao pripovjetkom "Will You Please Be Quiet, Please?" (Hoćeš li molim te zašutjeti, molim te? 1967).

Unatoč uspjehu Carver se utapao u alkoholu, četiri puta hospitaliziran je zbog alkoholizma, a nakon mučnih godina alkohola i droge odvaja se od obitelji, upoznaje Tess Gallagher, s kojom živi do kraja života. Nakon mnogobrojnih lječenja, ipak se na kraju uspjeva riješiti ovisnosti o alkoholu. Kasnije je svoja alkoholičarska iskustva opisao u zbirci pjesama "Fires" (1977).

Nekoliko slijedećih godina predavao je na University of California u Santa Cruzu i Santa Barbari, sve do 1971. kad je dobio stipendiju National Endowment for the Arts pa se mogao posvetiti isključivo pisanju. U tom vremenu će nastati većina pripovjetki za "Will You Please Be Quiet, Please?", koja ga je i proslavila po objavljivanju 1976. godine.

Preostale Carverove zbirke kratkih priča su "Furious seasons and Other Stories" (1977.) "What We Talk About When We Talk About Love" (O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, 1981), "The Pheasant" (1982), "Cathedral" (Katedrala, 1984), koja mu je donijela nominacije za Pulitzerovu nagradu i National Book Critics Circle Award, "If It Please You" (1984), te konačno zbirka "Where I'm Calling From" (1988).

1983. dobiva novu financijsku potporu: Strauss "Living" Award koja mu omogućava slobodu pisanja. Ovaj put se prihvaća poezije i tako nastaju zbirke "Where Water Comes Together With Other Water" (Gdje se voda spaja s drugom vodom), "Ultramarine" i "A New Path to Waterfall" (Nova staza do vodopada).

Carverove pripovjetke najčešće se bave problematikom neuspjelih brakova, žena opterećenih ispraznošću života, utapanjem u alkoholu i nezadovoljenim seksualnim potrebama koje povremeno silovito izlaze na površinu. Njegovi likovi osjećaju da bi im život trebao biti bolji, žele slobodu, no istovremeno su potpuno paralizirani. Ipak, mada po mnogima jedan od najboljih pisaca kratkih priča u povijesti američke književnosti, Raymond Carver sebe je smatrao prvenstveno pjesnikom.

Umire 1988. godine u Port Angelesu, na krajnjem sjeverozapadu SAD, od raka pluća.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.