'Sve čega se ne sjećam' jednog od ponajboljih suvremenih švedskih pisaca Jonasa Hassena Khemirija priča je o ljubavi i sjećanju, ali i o problemima koji postoje u švedskom društvu ma koliko se ono gledano izvana može činiti idealnim.

'Sjećanje šume' Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga. (Robert Perišić)

U knjizi 'Veće od kuće' Dorta Jagić na osobit način portretira mjesta za koja je veže doživljaj, iskustvo, neki izvorni osjećaj ili misao – od lučkih krčmi ili zamišljenih muzeja, do vlakova, gradova na sjeveru ili prigradskih okretišta. Ove su proze – kojima najbolje pristaje ime poetskih eseja – neka vrsta introspektivnog putopisa koji izvanjska mjesta opisuje iznutra, iz osobnog lirskog doživljaja.

Druga knjiga Tee Tulić 'Maksimum jata' naslovom nagoviješta da se radi o poetskoj prozi koja govori o dinamici kolektiviteta – jatu. Prozno-poetski ulomci skiciraju ono što su i sami: labavo strukturiran (kon)tekst. Našu izgubljenost pripovjedačica, kao kakva šamanica, pokušava otkupiti. Ili prevenirati?