U zabitom dijelu neimenovane države u blizini malenoga nevažnog sela poznatoga samo po uzgoju šafrana prije više od dvadeset pet godina na brdo G. odjednom su se, naizgled bez povoda, počele penjati domaće i divlje životinje te spokojno gledati u nebo. Brdo su crkvene vlasti ubrzo ogradile električnom ogradom i drugim spravama za ometanje dolazaka životinja, a čudo, slično ukazanju Majke Božje u obližnjemu mjestu, ostalo je zaboravljeno sve do samoubojstva velečasnoga Leopolda Horta.

O tim događajima, njihovoj pozadini i još jednome samoubojstvu u vrijeme prvoga ukazanja saznajemo kroz završnu riječ na suđenju Albertu Kocu. Albert Koc, genijalni pisac govora i proglasa, utemeljitelj tajnog Posebnog ureda za društvenu samokritiku u vrijeme predsjedanja Oktavija Nahta, u svojoj obrani razotkriva licemjerje Crkve i države, svoje ideje i sugestije prognanom predsjedniku Nahtu koje su državu sklonu diktaturi i autokratskoj vladavini u jednom trenutku otvorile svijetu i progresu. Optužen za poticanje samoubojstva kako bi osvetio smrt brata, Koc brani ne samo sebe već i, prije svega, ideju slobode i zdravog razuma.

"Ukazanje" je roman o demokraciji i njezinim slabostima, o Crkvi, diktaturi i slobodi. Kroz sudbinu jednoga čovjeka i njegove obitelji Ivica Đikić prikazuje ne samo prevrtljivost politike i sreće nego se i usredotočuje na pitanja moralnosti, lojalnosti, vjere i ljubavi. Ukazanje se već dogodilo, a naš izbor – zatajiti ga ili ga prihvatiti – pokazat će u kakvom ćemo svijetu živjeti.


Roman Ukazanje napisan je u prvom licu, što je jedan od najrizičnijih proznih postupaka, a Đikić je to uradio majstorski – živo, uvjerljivo, plastično, s potpunom unutarnjom opravdanošću takvoga postupka. Vrlo specifična aluzivnost i alegoričnost, kojom roman intenzivno pulsira, ne padaju ispod razine novostvorenoga svijeta teksta, pa ni na trenutak ne podliježe opasnosti doslovnih ‘prepoznatljivosti’, trivijalnih mogućnosti čitanja ‘s ključem’. Tako ovaj u cjelini i u detaljima perfektno oblikovan tekst drži čitatelja u stalnom porivu da gata i goneta slojeve njegovih veza s vanjskom stvarnošću, ali ga na koncu uvijek iznova vraća sebi i svojoj vlastitoj, fascinantnoj stvarnosti. – Ivan Lovrenović

Ivica Đikić rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH). Novinarstvom se počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, a u tjedniku Feral Tribune bio je novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. godine. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog Novog lista, a od 2010. glavni je urednik tjednika Novosti iz Zagreba.

Objavio je romane "Cirkus Columbia" (Biblioteka Feral Tribune, Split, 2003.), "Sanjao sam slonove" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i "Ponavljanje" (Naklada Ljevak, 2014.). "Cirkus Columbia" dobio je nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio je 2010. istoimeni igrani film. Roman "Sanjao sam slonove" osvojio je nagradu Tportala za roman godine u Hrvatskoj, a "Ponavljanje" je nagrađeno "Kočićevim perom".

Zbirka priča "Ništa sljezove boje" izišla je 2007. u izdanju Biblioteke Feral Tribune, a zbirka pjesama "Ostatak svijeta" 2012. godine (HDP, Zagreb). Objavio je i tri publicističke knjige: "Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića" (VBZ, Zagreb, 2004.), "Gotovina, stvarnost i mit" (Novi Liber, Zagreb, 2010.), u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te "Šarik Tara: Život" (Novi Liber, Zagreb, 2013.). Đikićeve knjige prevedene su na španjolski, njemački, talijanski i slovenski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.