U najboljoj tradiciji velikih majstorica američke kratke priče (Munro, Berlin) niz nastavlja Lydia Davis – magičnim komprimiranjem svakodnevice, neprimijećenih detalja, usputnih razgovora, spletom svojih i tuđih snova, iščitavanjem Flaubertovih pisama (tijekom prevođenja Gospođe Bovary), stvara začudne priče neuobičajenih formi.

Neke su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite „priče-žalbe“ (Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo direktoru hotela, Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda), i bolno potresne (Tuljani, Pseća dlaka, Pas i dr.). Mnogi bi pisci na temu ispisali čitav roman, ali njoj je dovoljno nekoliko rečenica, nekoliko stranica, jer priču možemo smjestiti bilo gdje, a najobičniji trenutci koje jedva zamjećujemo mogu nas udariti svojom nesmiljenom okrutnošću.

Davis je čarobnjakinja samosvijesti. Tek nekoliko suvremenih pisaca može riječima na stranici bolje izraziti bit. … Ona je skraćeni Proust...
Jonathan Franzen

Usprkos njihovoj kratkoći (a možda upravo zbog nje), priče [Lydije Davis] postavljaju životna pitanja, o nama i o svijetu… U središtu je knjige shvaćanje da priče možemo otkriti posvuda, da su sasvim uobičajeni i svakodnevni trenutci zapravo oni najnasilniji i posve autentični, a na nama je da ih primijetimo, ponovno kreiramo, sačuvamo…
The Los Angeles Times

Neke knjige… ispadnu tako da nalikuju na elektroencefalogram samoga autora. Ne mogu i neću Amerikanke Lydije Davis jedna je od takvih.
Le Monde des livres

Moćna je poput Kafke, tankoćutna poput Flauberta i autentičan je predstavnik svoje epohe, na svoj način, kao što je bio i Proust… Ispunjava vas radošću. Ne postoji pisac poput nje.
Ali Smith, The Guardian

Ne mogu i neću tmurnija je i ozbiljnija od ostalih zbirki priča Lydije Davis. Propast i rasulo uvijek su blizu… Slučajna ljepota također je posvuda… kao da nas Davis želi podsjetiti da nas samo detaljno, intenzivno promatranje može spasiti, i to samo nakratko.
The New York Times Book Review

Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica kratkih priča, romana, eseja i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika. Do danas je objavila šest zbirki priča i roman "The End of Story". Prevela je mnoge francuske klasike, poput Prousta, Flauberta, Blanchota, Foucaulta. Jedna od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry.

Godine 2003. primila je iznimno cijenjenu stipendiju MacArthur, 2005. izabrana je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, a 2013. dobitnica je Međunarodne nagrade Man Booker, i to za prozu koju obilježavaju „kratkoća i preciznost poezije“. Trenutno predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.