Da se nekom neobjašnjivom revizionističkom pogreškom ruska kultura 20. stoljeća svede samo na prva dva desetljeća, to bi i dalje bilo sasvim dovoljno da se ona upiše u registar svjetske baštine. U tom registru jedno bi ime bilo nezaobilazno, ono čuvenog ruskog formalista Viktora Šklovskog – izgrednika, vojnika, terorista i teoretičara – koji je s jednakom strašću vozio oklopna vozila na bojištima diljem zemlje, spašavao što se spasiti moglo u Perziji, dizao u zrak mostove u rodnom Sankt-Peterburgu, bježao od Čeke te istovremeno držao revolucionarna predavanja koja su promijenila znanost o književnosti.

Da je Šklovskij imao ne samo jednu nego mnoštvo valjanih činjenica da napiše memoarsku prozu, nazvanu "Sentimentalno putovanje", sa svega dvadeset i devet godina – koliko je imao kada je završio posljednji dio knjige – ponajbolje je sažela književna povjesničarka i teoretičarka Mariètta Čudakova, rekavši da je život Šklovskoga bio avanturistički roman. – Ivana Peruško Vindakijević

Sentimentalno putovanje često je proglašavano najboljom ruskom knjigom posvećenom Prvom svjetskom ratu i revoluciji 1917. godine. – Mihail Vajskopf

Bilo bi vrlo teško presuditi je li ova knjiga vrednija po onome što govori ili pak po načinu na koji to govori. Sentimentalno putovanje zavrijedilo je svaku preporuku. – Library Journal

Pet godina previranja, rata i građanskog rata, revolucije i tjeskobe prostire se u ovome djelu. Izvanredno i zapanjujuće nesentimentalno opisano. – Bayern 2

Viktor Šklovskij rođen je 24. siječnja 1893. godine u Peterburgu. Studirao je na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Peterburgu, no nikada ga nije okončao. Uoči Prvoga svjetskog rata otišao je na bojište kao dobrovoljac. Godine 1917. postao je član petrogradske Pričuvne oklopne divizije te je aktivno sudjelovao u revolucionarnim previranjima i Građanskom ratu. Jedan je od utemeljitelja kultnoga OPOJAZ-a i formalne metode u znanosti o književnosti. Napisao je više od osamdeset studija posvećenih teoriji književnosti i ruskoj književnosti (Uskrsnuće riječi, 1914., Teorija proze, 1925., Hamburški račun, 1928., Crtice o prozi ruskih klasika, 1955. i dr.). Velik je također bio njegov doprinos u razvoju (ruske) teorije filma (Književnost i film, 1923., Treća tvornica, 1926., Èjzenštejn, 1926./1978. i dr.). Napisao je tri djela autobiografske proze – "Sentimentalno putovanje", 1923., "Zoo ili pisma ne o ljubavi", 1923., i "Živjeli nekoć", 1962. Umro je 1984. u Moskvi.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.