Knjiga kolumni Hrvoja Jurića "Euforija i eutanazija", pisane u različitim žanrovskim registrima od jeseni 2012. do ljeta 2016. i objavljivane na radiju, u dnevnim novinama i na internetu, mogu se čitati kao kronika burnog perioda nedavne povijesti, koji je obilježen euforijom oko ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju te hrvatskom, balkanskom, europskom i globalnom eutanazijom društva i društvenosti, zajednice i zajedničkosti, čovjeka i čovječnosti.

Autorove analize aktualnih društvenih i političkih zbivanja, prožete referencama iz filozofije, književnosti, filma i muzike, u pravilu se produžavaju u dalekometne zaključke o naravi vladajućeg sistema (birokratsko-partitokratsko-militarističke politike, neoliberalnog kapitalizma, redukcionističke tehnoznanosti i manipulativnih masovnih medija) te u zagovor direktne demokracije kao realizacije ideala slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti.

Jurićevi „akutni zapisi o kroničnim problemima“ nastoje unijeti red u kaos, a onima koji se ne slažu s njegovim analizama, zaključcima i prijedlozima u najmanju je ruku ponuđen bogat materijal za polemiku o stanju i perspektivama Hrvatske, Balkana, Europe i svijeta. 

„Mislimo li revoluciju kao sveopći društveni, ekonomski i politički te kulturni i duhovni prevrat na globalnoj razini, koji bi se prema striktno određenom planu trebao zbiti u jednom historijskom momentu, onda je revolucija utopija u strogom smislu riječi: ou-topos, ne-mjesto, nedostižno i nemoguće mjesto. No, ako revoluciju mislimo kao proces, proces oslobađanja, proces gonjen utopijskim duhom koji znači uobličavanje naših snova, nada, očekivanja i težnji povezanih sa slobodom, onda ćemo vidjeti da se revolucija već događa, te da se može i nadalje događati ako budemo mijenjali svoje poglede na čovjeka, svijet i život. (...) Današnja distopijska težnja za totalnom kontrolom mišljenja, djelovanja i stvaranja, suočena sa svjetskim borbama za slobodu, pokazuje da je upravo totalna kontrola utopija (u smislu neostvarive ideje ili projekta).“

Hrvoje Jurić (Bihać, 1975.) radi kao izvanredni profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica, glavni tajnik Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku i međunarodne znanstveno-kulturne manifestacije Lošinjski dani bioetike, voditelj Sveučilišnog centra za integrativnu bioetiku Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Hrvatskog bioetičkog društva te aktivni član niza drugih znanstvenih, kulturnih i socijalnih projekata i inicijativa.

Pored brojnih znanstvenih, stručnih i esejističkih članaka u hrvatskim i međunarodnim časopisima i zbornicima, objavio je knjige "Etika odgovornosti Hansa Jonasa" (2010.), "Iskušenja humanizma" (2018.) te "Tekst i kontekst bioetike" (2019.), a bio je i suurednik zbornika "Filozofija i rod" (2005.) i "Filozofija i mediji" (2014.).

Također se bavi poezijom i objavio je pet pjesničkih knjiga: "Moje prve pjesme" (1988.), "Moj svijet" (1991.), "Nominativ" (1997.), "O nastajanju i nestajanju" (2005.) te "Uglavnom pridjevi" (2014.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.