NEKA BUDE 

Zaljuljat će zora plamen na svijeći,
opeći čiopu i pustit je zrakom.
Tu ću uletjeti jer moram reći:
Neka i život svjež bude tako!

Zora je kao pucanj u tminu.
Bum! – i oganj što šipka ga rinu
iz puške trne u letu polako.
Neka i život svjež bude tako.

Vani još – vjetrić, što se u noći
stiskao k nama, tresuć se jako.
Već promrzla kiša sprema se doći.
Neka i život svjež bude tako.

Smiješan je on, sam sebi se smije!
Zašto se gura na stražu svakom?
Pa vidi – ulaz slobodan nije.
I život neka svjež bude tako.

Naređuj samo, rupčićem mahni
zasad još – dok si gospođa, dama,
sve dotle – dok mi smo još u tami,
dok ne ugasne vatra u nama.

1919., Teme i varijacije

Ova knjiga pjesama prva je veća zbirka Pasternakovih pjesama na hrvatskome jeziku. Sadrži 111 pjesama koje se u zrcalnoj kombinaciji izvornika i prepjeva nižu kronološki – od prvih pjesnikovih stihova do onih objavljenih posmrtno. Iz Pasternakova golema pjesničkog opusa prevoditelji su izostavili poeme i izabrali pjesme iz različitih zbirki i ciklusa, koje uz pjesnikove inspiracije i motive oslikavaju i mijene u njegovu poetskom i estetskom izrazu.

Bez obzira na sve promjene književnoga izraza Pasternakova se životna filozofija kontinuirano očituje u vječnim temama – pitanjima smisla postojanja, života i smrti, odnosima čovjeka i svijeta, čovjeka i prirode, odnosima povijesti i sadašnjosti, etike i estetike. Njegova svjetonazorska i estetska načela duboko su ukorijenjena u kršćanskom poimanju povijesti svijeta i pjesnikova mjesta u njoj. Pomiren sa svojom usamljenošću on se prepušta „križanjima kobi“ i upravo se u porazima osjeća pobjednikom jer vjeruje u ljubav i uskrsnuće. Gradeći svoju filozofiju umjetnosti na univerzalnim etičkim vrijednostima – istini, ljepoti i dobroti, pjesnik ni nakon najtežih životnih udaraca ne gubi svoj ontološki kršćanski optimizam.

Boris Leonidovič Pasternak, ruski pjesnik, prozaist i prevoditelj (Moskva, 1890 – Peredelkino kraj Moskve,  1960). Studirao je filozofiju u Moskvi i Marburgu, pridružio se futuristima, no kasnije ih je napustio i stvarao apolitičnu, artističku i intelektualnu književnost, što mu je donijelo i velike teškoće u odnosima s vlašću i vladajućom ideologijom. Objavio je brojne pjesničke zbirke, od kojih su najglasovitije "Sestra moja – život" (Sestra moja – žizn’), "Teme i varijacije" (Temy i var’jacii) i "Drugo rođenje" (Vtoroe roždenie), poeme "Visoka bolest" (Vysokaja bolezn’) i "Poručnik Šmit" (Lejtenant Šmidt), više novela i proznu knjigu "Zaštitna povelja" (Ohrannaja gramota), posvećenu R. M. Rilkeu, te slavni roman "Doktor Živago".

Njegova je lirika sva u naporu traganja za savršenstvom izraza u iskazivanju naizgled beznačajnih zapažanja i dojmova, daleko od bilo kakva patosa i naglašenih osporavanja, a ipak u stalnom sukobu sa zbiljom kao suprotnosti pjesničkoj ljepoti. Relativnom jednostavnošću izraza, unatoč razvijenoj i složenoj metaforici, razbijanjem logičkih i semantičkih cjelina te disharmoniji, kao i teško dokučivoj igri različitih tumačenja, osvojila je osobito umjetnički osjetljivu publiku i kritiku.

Roman "Doktor Živago", opisom sudbine naslovnog junaka, liječnika i pjesnika, u burnim vremenima rata i revolucije, s naglašenim humanizmom osjetljivog i umjetnički nadarenog pojedinca te dojmljivim ljubavnim zapletima donio mu je 1958. Nobelovu nagradu, koju je zbog pritiska tadašnje vlasti morao odbiti. (Milivoj Solar, Književni leksikon, str. 355).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.