"Priče o ljubavi, ludilu i smrti", zbirka priča napisana 1917. godine, ukoričuje petnaest najpoznatijih priča Horacia Quiroge koje na neki način zrcale Quirogin literarni koz­mos u malom.

U ovoj zbirci Quiroga obrađuje mračne as­pekte ljudske prirode, zločine, bolesti, strasti, a izražava ih virtuoznim pripovjedačkim umijećem kojim čitatelja drži u stanju postojane i suptilne napetosti i nelagode. Okosnica zbirke dva su tematska stožera oko kojih gra­di fabule: borba između čovjeka i prirode (»Niz vodu«, »Sunčanica«, »Šumski med«, »Lovci na grede«) i borba iz­među čovjeka i čovjeka (»Doba ljubavi«, »Izoldina smrt«, »Dijamant«, »Zaklana kokoš«). U oba slučaja čovjek je gubitnik koji u pravilu ne može izbjeći sudbinu neu­mitne propasti. Quirogini se likovi često nalaze u stanju pomaknute svijesti, a Quiroga je majstor u prikazivanju njihovih halucinacija i groznica te mentalnih oboljenja, što se u ovoj zbirci najbolje ogleda u antologijskim pri­čama »Zaklana kokoš«, »Jastuk od perja« i »Meningitis i njegova sjena«.

"Priče o ljubavi, ludilu i smrti" odmah su po objavi po­lučile uspjeh kod kritike, a danas se smatraju klasičnim djelom hispanskoameričkoga modernizma, zbirkom koja je izvršila presudan utjecaj na stvaralaštvo Julija Cortázara i Gabriela Garcíje Márqueza (Dora Jelačić Bužimski).

Horacio Quiroga, urugvajski pjesnik, dramatičar i pripovjedač, jedan je od najvećih hispanskoame­ričkih, ali i svjetskih majstora kratke priče. Rođen je 1878. godine u Saltu u Urugvaju, a premi­nuo je 1937. godine u Buenos Airesu u Argentini. Kada je imao samo dva mjeseca, otac mu se slučajno ubio pištoljem i to je bio početak tragična niza događaja koji će se redati tijekom čitava Quirogina života te du­boko obilježiti kako njegovu osobu tako i njegovo djelo.

Quiroga se školovao u Montevideu, urugvajskom glavnom gradu, a za vrijeme studija zanimao se za knji­ževnost, filozofiju, povijest, kemiju, fotografiju i meha­niku. Nadahnut nesretnom mladenačkom ljubavi 1898. godine napisao je svoju prvu priču »Doba ljubavi«, koju će kasnije objaviti u zbirci Priče o ljubavi, ludilu i smrti. U dobi od 22 godine otkrio je poeziju Edgara Allana Poea i Leopolda Lugonesa, istaknutog argentinskog pje­snika, s kojim je kasnije i prijateljevao. Ubrzo je i sam počeo objavljivati poeziju u rodnom gradu te je 1899. pokrenuo časopis »Revista de Salto«, ali iste godine nje­gov očuh počinio je samoubojstvo. Nakon tragičnog do­gađaja napustio je domovinu i uputio se na putovanje po Europi koje je rezultiralo Dnevnikom puta u Pariz objav­ljenim 1900. godine.

Vrativši se u Urugvaj, Quiroga je okupio prijatelje oko književnog laboratorija za eksperimentalno pisanje Consistorio del Gay Saber koji je usprkos svom kratkom vijeku postao središnje mjesto književnih zbivanja u Montevideu i žarište književnih polemika. Jedan od nje­govih najbližih suradnika i prijatelja, Federico Ferrando, u želji da se osveti za loše kritike izazvao je autora kriti­ka na dvoboj. U namjeri da pomogne prijatelju, Qui­roga je puneći revolver mecima slučajno ispalio metak u Ferranda i usmrtio ga. Još jedna tragedija definitivno je okončala njegov boravak u domovini te se Quiroga zaputio u Buenos Aires gdje se zaposlio kao učitelj. Sve veća želja za izolacijom i vraćanjem izvornim oblicima života Quirogu je odvela u prašume sjevernoargentinske pokrajine Misiones, uz tok rijeke Parane, kraj u kojem će provesti dobar dio života i kojemu će se stalno vraćati, a čija je surovost i netaknutost civilizacijom ostavila traga u velikom dijelu njegovih proza.

U prašumi je zasnovao i obitelj sa svojom učenicom, kojoj je posvetio prvi roman "Priča o burnoj ljubavi" (Hi­storia de un amor turbio, 1908), no smrt mu je ubrzo po­novno obilježila život jer je njegova supruga, teško pod­noseći život u divljini, počinila samoubojstvo. Tragedija ga je još jednom odvela u Buenos Aires gdje se zaposlio u urugvajskom konzulatu. U to vrijeme, po raznim je ča­sopisima objavljivao priče koje je 1917. godine objedinio u svojoj najpoznatijoj zbirci "Priče o ljubavi, ludilu i smrti" (Cuentos de amor, de locura y de muerte). Godine 1918. objavljuje "Priče iz prašume" (Cuentos de la selva) posveće­ne djeci, a zatim su uslijedile zbirke "Divljak" (El salvaje, 1920), "Anakonda" (Anaconda, 1921), "Pustinja" (El desierto, 1924), izbor priča "Zaklana kokoš i druge priče" (La gallina degollada y otros cuentos, 1925) te zbirka "Prognanici" (Los desterrados, 1926).

Godine 1927. ponovno se oženio, i to za prijateljicu svoje kćeri, a dvije godine nakon toga objavio je roman Bivša ljubav (Pasado amor), koji obiluje autobiografskim elementima. Pred kraj života, posvetio se isključivo obra­đivanju zemlje u prašumi Misionesa, gdje je i obolio od raka prostate te je u 58. godini život okončao ispijanjem otrova« (Dora Jelačić Bužimski, ulomak iz pogovora knjizi "Priče o ljubavi, ludilu i smrti").

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.