Nikolaj Berdjajev
Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu
- Nakladnik: Verbum
- Prijevod: Nikola Thaller
- 04/2007.
- 114 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532350906
- Cijena: 11.95 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
«Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu» jedna je od najpoznatijih knjiga ruskog egzistencijalističkog filozofa Nikolaja Berdjajeva kojeg mnogi drže jednim od najvećih mislilaca dvadesetoga stoljeća, a njegove prosudbe o povijesnim, političkim i kulturnim kretanjima i danas privlače veliku pažnju budući da su se mnoga njegova predviđanja pokazala točnima.
Nastala petnaest godina poslije knjige «Smisao povijesti» i jedanaest godina poslije «Novoga srednjovjekovlja», ova knjiga predstavlja njegov istinski zreli uradak. Taj vremenski razmak omogućio je Berdjajevu da se u njoj osvrne i na ostvarena predviđanja iz svojih prethodnih knjiga, prije svega ona o nadolasku epohe noći i tame, kao i sveopće povijesne krize te da ih promotri i pod novim vidicima koji su se pojavili kao što su kolektivizam, dotad neviđeno nastupanje masa na povijesnoj sceni, nezaposlenost, radikalni nacionalizam, antisemitizam, rasizam i slične pojave koje su još više produbile dehumanizaciju čovjeka.
Uz to autor analizira izazove demokracije, ekonomski razvoj, nove oblike humanizma, pitanje tehničkog napretka, odnos kršćanstva i društva…
Ulomak iz knjige:
«Nikad se još nije osjećao i spoznavao s takvom oštrinom sukob čovjeka i povijesti, proturječja povijesti, kao u naše doba, nikad još čovjek nije bio tako nezaštićen od procesa što se događaju u povijesti i nikad nije bio tako ubačen u povijest, tako izbačen vani, tako objektiviran i tako socijaliziran. / niti jedan čovjek u našem društvu nije izuzet iz sfere njemu prijetećeg povijesnog zbivanja, nema više u tom pogledu povlaštenih skupina ljudi, događa se izjednačenje pred fatumom povijesti.
Čovjeku prijeti opasnost da ništa neće ostati od njega samog, za njegov osoban, intiman život, nikakve slobode njegova duhovnog života, njegove stvaralačke misli. Pokazuje se da je on ubačen u život ogromnih kolektiva i podložen neljudskim nalozima. Od čovjeka traže da sve bez ostatka preda društvu, državi, klasi, rasi, naciji. U tom pogledu svjetski rat i revolucijski procesi nakon njega imaju metafizičko značenje za čovjekovu sudbinu. Događa se potres u samim pratemeljima ljudske egzistencije.
Svjetski je rat iznio na vidjelo u ljudskoj egzistenciji nakupljeno zlo, nakupljenu zlobu i mržnju. On je objektivirao zlo, što je ranije bilo prikriveno, boravilo u subjektivnom, a ne u objektivnom. Rat je pokazao lažnost naše civilizacije. On je mobilizirao sve čovjekove sile za objektivirani i socijalizirani rad, ne dobar, već zao. "Sve za rat" bilo je geslo tog vremena. Sam po sebi rat je bio već i svojevrstan komunizam i svojevrstan fašizam. On je strahovito obezvrijedio ljudski život. Već smo se navikli na to da on ponižava ljudsku osobnost i njezin život svodi na sredstvo i oruđe povijesnog usuda.
I poslije rata ostaje čovjek mobiliziran, on nastavlja ispunjavati vojničku obvezu, on je izbačen vani, u društvo, u državu, u nacionalnost, u klasu, u objektivirani svijet; on ne može ostati u sebi, u svojoj unutarnjoj egzistenciji, da iznutra određuje svoj odnos prema svijetu i ljudima. A najporaznije u svemu tome jest što je čovjek u mladim poratnim pokoljenjima poprimio sklonost prema tome, pa ne osjeća da je prisiljen; on sam žudi napredovati u tom pravcu.
Rat je odgojio nasilnike. Pušteni na slobodu, demoni mržnje i ubijanja nastavljaju raditi u svijetu. Ali vidjet ćemo da u sadašnjim procesima nije samo rat igrao golemu ulogu, već sila daleko trajnija, koja ima gotovo kozmičko značenje - tehnika i tehnizacija života.
Rat je povukao granicu iza koje počinje novi oblik kolektivne ljudske egzistencije, socijalizacija čovjeka. Nije bitno to što se razvija proces socijalizacije i nacionalizacije vlasništva i ekonomije, to je elementarno nužno i pravedno. Bitno je to što se razvija socijalizacija i nacionalizacija samog čovjeka, ljudskih duša. Taj proces počeo je u kapitalizmu, u kapitalističkoj industriji. Buržoaski sustav s jedne strane, i proletarizacija čovjeka s druge strane, bili su smrtonosni za osobnost, za osobnu egzistenciju. Kapitalizam je prije svega antipersonalizam, vlast anonimnosti nad ljudskom egzistencijom, on postupa s čovjekom kao da je roba. Svi se slažu u tome da je rat bio izražavanje nebratskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nezajedništva ljudi, njihove strašne razjedinjenosti, istodobno s izvanjskim oblikom čelične discipline. No, i bez velikog rata buržoasko--kapitalistički svijet negiranje je svakog bratstva, zajedništva, sjedinjenosti ljudi. Čovjek je čovjeku vuk. Život u kapitalističkom svijetu - vučji je život.»
***
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev (1874. – 1948.) ruski filozof, kršćanski egzistencijalist i personalist. Studirao je u Sankt Peterburgu i Heidelbergu. Progonila ga je jednako ruska carska kao i sovjetska vlast. Tijekom 1920. bio je profesor na Moskovskom sveučilištu, ali je već 1922. osuđen na progonstvo iz Rusije. Nakon nekoliko godina u Berlinu, do kraja života živio je i djelovao u Francuskoj. U brojnim filozofskim spisima Berdjajev je zaokupljen temom osobe, slobode i objektivacije.
Po njemu je glavno obilježje kršćanskoga religioznog iskustva osoba, sloboda i ljubav. Pad je duhovni i kozmički događaj, pripada praiskonu i permanentan je. Sloboda je iracionalna i iskonska, izvor je čovjekova stvaralaštva, punine i tragedije. Povijesno kršćanstvo suprotstavilo je Boga čovjeku, moderna misao čovjeka Bogu. Budućnost kršćanstva vidi u bogočovječanskom jedinstvu u Duhu.
Glavna djela: «Duh i sloboda» (L 'Esprit et la Libene, 1933.), «O čovjekovu pozivu» (De la destination de l'homme, 1935.), «Egzistencijalna dijalektika božanskoga i ljudskoga» (De la dialectigue existentielle du divin et de l'humain, 1947.), itd.
Nastala petnaest godina poslije knjige «Smisao povijesti» i jedanaest godina poslije «Novoga srednjovjekovlja», ova knjiga predstavlja njegov istinski zreli uradak. Taj vremenski razmak omogućio je Berdjajevu da se u njoj osvrne i na ostvarena predviđanja iz svojih prethodnih knjiga, prije svega ona o nadolasku epohe noći i tame, kao i sveopće povijesne krize te da ih promotri i pod novim vidicima koji su se pojavili kao što su kolektivizam, dotad neviđeno nastupanje masa na povijesnoj sceni, nezaposlenost, radikalni nacionalizam, antisemitizam, rasizam i slične pojave koje su još više produbile dehumanizaciju čovjeka.
Uz to autor analizira izazove demokracije, ekonomski razvoj, nove oblike humanizma, pitanje tehničkog napretka, odnos kršćanstva i društva…
Ulomak iz knjige:
«Nikad se još nije osjećao i spoznavao s takvom oštrinom sukob čovjeka i povijesti, proturječja povijesti, kao u naše doba, nikad još čovjek nije bio tako nezaštićen od procesa što se događaju u povijesti i nikad nije bio tako ubačen u povijest, tako izbačen vani, tako objektiviran i tako socijaliziran. / niti jedan čovjek u našem društvu nije izuzet iz sfere njemu prijetećeg povijesnog zbivanja, nema više u tom pogledu povlaštenih skupina ljudi, događa se izjednačenje pred fatumom povijesti.
Čovjeku prijeti opasnost da ništa neće ostati od njega samog, za njegov osoban, intiman život, nikakve slobode njegova duhovnog života, njegove stvaralačke misli. Pokazuje se da je on ubačen u život ogromnih kolektiva i podložen neljudskim nalozima. Od čovjeka traže da sve bez ostatka preda društvu, državi, klasi, rasi, naciji. U tom pogledu svjetski rat i revolucijski procesi nakon njega imaju metafizičko značenje za čovjekovu sudbinu. Događa se potres u samim pratemeljima ljudske egzistencije.
Svjetski je rat iznio na vidjelo u ljudskoj egzistenciji nakupljeno zlo, nakupljenu zlobu i mržnju. On je objektivirao zlo, što je ranije bilo prikriveno, boravilo u subjektivnom, a ne u objektivnom. Rat je pokazao lažnost naše civilizacije. On je mobilizirao sve čovjekove sile za objektivirani i socijalizirani rad, ne dobar, već zao. "Sve za rat" bilo je geslo tog vremena. Sam po sebi rat je bio već i svojevrstan komunizam i svojevrstan fašizam. On je strahovito obezvrijedio ljudski život. Već smo se navikli na to da on ponižava ljudsku osobnost i njezin život svodi na sredstvo i oruđe povijesnog usuda.
I poslije rata ostaje čovjek mobiliziran, on nastavlja ispunjavati vojničku obvezu, on je izbačen vani, u društvo, u državu, u nacionalnost, u klasu, u objektivirani svijet; on ne može ostati u sebi, u svojoj unutarnjoj egzistenciji, da iznutra određuje svoj odnos prema svijetu i ljudima. A najporaznije u svemu tome jest što je čovjek u mladim poratnim pokoljenjima poprimio sklonost prema tome, pa ne osjeća da je prisiljen; on sam žudi napredovati u tom pravcu.
Rat je odgojio nasilnike. Pušteni na slobodu, demoni mržnje i ubijanja nastavljaju raditi u svijetu. Ali vidjet ćemo da u sadašnjim procesima nije samo rat igrao golemu ulogu, već sila daleko trajnija, koja ima gotovo kozmičko značenje - tehnika i tehnizacija života.
Rat je povukao granicu iza koje počinje novi oblik kolektivne ljudske egzistencije, socijalizacija čovjeka. Nije bitno to što se razvija proces socijalizacije i nacionalizacije vlasništva i ekonomije, to je elementarno nužno i pravedno. Bitno je to što se razvija socijalizacija i nacionalizacija samog čovjeka, ljudskih duša. Taj proces počeo je u kapitalizmu, u kapitalističkoj industriji. Buržoaski sustav s jedne strane, i proletarizacija čovjeka s druge strane, bili su smrtonosni za osobnost, za osobnu egzistenciju. Kapitalizam je prije svega antipersonalizam, vlast anonimnosti nad ljudskom egzistencijom, on postupa s čovjekom kao da je roba. Svi se slažu u tome da je rat bio izražavanje nebratskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nezajedništva ljudi, njihove strašne razjedinjenosti, istodobno s izvanjskim oblikom čelične discipline. No, i bez velikog rata buržoasko--kapitalistički svijet negiranje je svakog bratstva, zajedništva, sjedinjenosti ljudi. Čovjek je čovjeku vuk. Život u kapitalističkom svijetu - vučji je život.»
***
Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev (1874. – 1948.) ruski filozof, kršćanski egzistencijalist i personalist. Studirao je u Sankt Peterburgu i Heidelbergu. Progonila ga je jednako ruska carska kao i sovjetska vlast. Tijekom 1920. bio je profesor na Moskovskom sveučilištu, ali je već 1922. osuđen na progonstvo iz Rusije. Nakon nekoliko godina u Berlinu, do kraja života živio je i djelovao u Francuskoj. U brojnim filozofskim spisima Berdjajev je zaokupljen temom osobe, slobode i objektivacije.
Po njemu je glavno obilježje kršćanskoga religioznog iskustva osoba, sloboda i ljubav. Pad je duhovni i kozmički događaj, pripada praiskonu i permanentan je. Sloboda je iracionalna i iskonska, izvor je čovjekova stvaralaštva, punine i tragedije. Povijesno kršćanstvo suprotstavilo je Boga čovjeku, moderna misao čovjeka Bogu. Budućnost kršćanstva vidi u bogočovječanskom jedinstvu u Duhu.
Glavna djela: «Duh i sloboda» (L 'Esprit et la Libene, 1933.), «O čovjekovu pozivu» (De la destination de l'homme, 1935.), «Egzistencijalna dijalektika božanskoga i ljudskoga» (De la dialectigue existentielle du divin et de l'humain, 1947.), itd.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
