“Dvije tekile previše.
Pokušali smo Antun i ja još jučer, trijezni. Činilo se smisleno započeti nešto novo. Stari smo dovoljno pa nam se ne da praviti kompromise, prilagođavati se, i prije no što započne jezik ljubavi, desi se trgovina. Isplati li mi se to? - pitala sam se sjedeći nasuprot čovjeku koji me držao pod rentgenom pogleda. Procjenjivao, analizirao, ni u jednom trenutku nije bio zbunjen, a ja sam se pretvorila u breskvu na tržnici. Hoće li me uzeti? Jesam li zrela? Voli li tvrde ili one vinogradarske?

Trudila se istražiti uglove pogleda tamo gdje se spajaju trepavice, ali on je stezao oči pod suncem. Sve vrijeme znala sam da samo tražim novo. Bilo je jasno da živim za tu namjeru i moj se objekt otrgnuo. Sad, ovako pijan, hrabro se drži za mene, ali pustit ću da klizne kao s uglačanoga gelendera, neću mu pomoći da ostane.

Aljoša i Dživo se grle, obećavaju jedan drugome vjernost. Antun, podbočen, gleda u mene, trepće i tiho govori:
"Tvoji su obrazi dvije tople kajzerice, one iz djetinjstva i s televizije. Prošlost nam je oslikana u tv-reklamama. Naša generacija ih stvara nostalgično se sjećajući pravog života pa nam podvaljuje sliku tog istog života, kao da ne znamo da nema vraćanja, da slika peciva nije nahranila nijedan želudac već samo potakla još veću glad. Da smo mlađi ... "
Poljubila bi ga. Ustajem i idem. Tri tekile previše."

Zbirka 107 kratkih priča, prvijenac zagrebačke autorice Nataše Skazlić (1965.).

Autorica o sebi:
Mi smo ljudi od papirmašea, plastični odljevi na koje od prvog dana lijepe sloj po sloj novinskog papira sa vijestima, crnim kronikama i dijetama. Čine nam što hoće, premazuju nas ljepilom, pa opet iznova. Lik nam se mijenja svakim pogledom. Tko smo? Nismo. Oni smo.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.