Peter Bichsel
Prosinačke priče
- Nakladnik: Aora naklada
- Prijevod: Štefica Martić
- 12/2008.
- 68 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789537496173
- Cijena: 13.14 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
On ne voli pisati, to mu je mrsko. Ali prestati pisati bi mogao jednako tako malo kao što bi mogao biti i apolitičan. On pripovijeda o ljudima koje sreće, o tome što mu prolazi kroz glavu dok se vozi vlakom, dok ide kroz neki grad ili sjedi u gostionici.
Godinama, uvijek četvrtkom, šalje novu priču. Prije ih je čitao na telefon, kasnije slao faksom, danas one stižu mailom - njegove kolumne koje izlaze u „Schweizer Illustrierte". Priče o cijelom svemiru ljudske svakodnevice.
Usmena mu pripovijest nije dovoljna, mora je zapisati. I to u što kraćoj formi. U tome je, kako je već bezbroj puta rečeno, majstor. A sam sebe još uvijek smatra šegrtom.
Ako čitam njegove priče, koje on uporno želi zvati kolumnama, onda ta kratkoća odgovara mojoj nestrpljivosti. Ali, što ga više čitam, to više učim, dà, počinjem razumijevati kako postoji kratkoća koja uči opravdanoj, neophodnoj sporosti.
Što je kraća neka pripovijetka, to je dulje čitam. Toliko puno toga ima u njegovim pripovijetkama. O duhu vremena, o svakodnevnome, o stvarima o kojima u svojoj žurbi uopće više ne razmišljam, kojih više nisam čak ni svjesna ili za koje bi meni trebali sati da ih opišem a da uopće ne dođem do bitnoga. On, on uvijek govori ono bitno.
I dok ga čitam, dolazim do zaključka da ga mogu i slušati. Satima.
Njegovi polagano izgovarani, jednostavni odgovori pričaju opet cijelu jednu priču. Ponekad su to tri retka, ponekad je dovoljna samo jedna jedina riječ, i već nastaje taj svojevrsni, precizni Bichselov svijet. Veoma me obradovao poziv za izdavanje ove knjige, ovaj je autor u maloj formi za mene najveći. Cijelog sam ga ponovno pročitala i opet sam bila začuđena koliko je opsežno njegovo djelo.
Čovjek ga može bezbroj puta čitati, uvijek ponovno iste priče.
I on postaje tako blizak, tako se dobro osjećam dok ga kod kuće čitam. I dok ga čitam, ja ga i čujem; treba ga naglas čitati sebi i drugima, a najljepše je, svakako, kad on sâm čita. Tko si uzme vremena i oslušne riječi, tog će Peter Bichsel bogato darovati. Ovaj put pričama vezanim uz prosinac - i uz vrijeme poslije njega. (Adrienne Schneider)
***
Peter Bichsel je rođen 1935. u Luzernu, u Švicarskoj, živi u Bellachu kraj Solothurna. Član je dviju akademija, počasni je doktor jednog sveučilišta, a okićen je brojnim nagradama. No i pored toga mu se dogodilo da je na neko vrijeme "morao" napustiti svoju domovinu, zbog nepodobnosti, zbog nepo-željnosti. Zbog prebudnog oka kojim prati sve što se događa na velikoj sceni i kroz detalj, bitan detalj, ovjekovječuje u svojim minijaturama.
A dogodilo mu se i ono što se ne događa, naime - s prvom je knjigom postao slavan! Barem što se tiče njemačkoga govornog područja, a ono nije malo. I to s knjižicom od svega dvadeset jedne kratke priče, s knjižicom od svega nekoliko stotina redaka, a s naslovom "A zapravo bi gospođa Blum htjela upoznati mljekara". A dogodilo mu se i da mu ta prva knjižica bude tiskana u bibliofilskom izdanju, i doslovce bude razgrabljena. Druga je knjiga, opet knjižica, "Dječje priče", obišla svijet, a s njom i autor. Uslijedile su i druge, ne prečesto, ne prevelike, uglavnom kratke, uglavnom šture, Bichselove, koje poput lozinki otvaraju teška vrata samoće.
Godinama, uvijek četvrtkom, šalje novu priču. Prije ih je čitao na telefon, kasnije slao faksom, danas one stižu mailom - njegove kolumne koje izlaze u „Schweizer Illustrierte". Priče o cijelom svemiru ljudske svakodnevice.
Usmena mu pripovijest nije dovoljna, mora je zapisati. I to u što kraćoj formi. U tome je, kako je već bezbroj puta rečeno, majstor. A sam sebe još uvijek smatra šegrtom.
Ako čitam njegove priče, koje on uporno želi zvati kolumnama, onda ta kratkoća odgovara mojoj nestrpljivosti. Ali, što ga više čitam, to više učim, dà, počinjem razumijevati kako postoji kratkoća koja uči opravdanoj, neophodnoj sporosti.
Što je kraća neka pripovijetka, to je dulje čitam. Toliko puno toga ima u njegovim pripovijetkama. O duhu vremena, o svakodnevnome, o stvarima o kojima u svojoj žurbi uopće više ne razmišljam, kojih više nisam čak ni svjesna ili za koje bi meni trebali sati da ih opišem a da uopće ne dođem do bitnoga. On, on uvijek govori ono bitno.
I dok ga čitam, dolazim do zaključka da ga mogu i slušati. Satima.
Njegovi polagano izgovarani, jednostavni odgovori pričaju opet cijelu jednu priču. Ponekad su to tri retka, ponekad je dovoljna samo jedna jedina riječ, i već nastaje taj svojevrsni, precizni Bichselov svijet. Veoma me obradovao poziv za izdavanje ove knjige, ovaj je autor u maloj formi za mene najveći. Cijelog sam ga ponovno pročitala i opet sam bila začuđena koliko je opsežno njegovo djelo.
Čovjek ga može bezbroj puta čitati, uvijek ponovno iste priče.
I on postaje tako blizak, tako se dobro osjećam dok ga kod kuće čitam. I dok ga čitam, ja ga i čujem; treba ga naglas čitati sebi i drugima, a najljepše je, svakako, kad on sâm čita. Tko si uzme vremena i oslušne riječi, tog će Peter Bichsel bogato darovati. Ovaj put pričama vezanim uz prosinac - i uz vrijeme poslije njega. (Adrienne Schneider)
***
Peter Bichsel je rođen 1935. u Luzernu, u Švicarskoj, živi u Bellachu kraj Solothurna. Član je dviju akademija, počasni je doktor jednog sveučilišta, a okićen je brojnim nagradama. No i pored toga mu se dogodilo da je na neko vrijeme "morao" napustiti svoju domovinu, zbog nepodobnosti, zbog nepo-željnosti. Zbog prebudnog oka kojim prati sve što se događa na velikoj sceni i kroz detalj, bitan detalj, ovjekovječuje u svojim minijaturama.
A dogodilo mu se i ono što se ne događa, naime - s prvom je knjigom postao slavan! Barem što se tiče njemačkoga govornog područja, a ono nije malo. I to s knjižicom od svega dvadeset jedne kratke priče, s knjižicom od svega nekoliko stotina redaka, a s naslovom "A zapravo bi gospođa Blum htjela upoznati mljekara". A dogodilo mu se i da mu ta prva knjižica bude tiskana u bibliofilskom izdanju, i doslovce bude razgrabljena. Druga je knjiga, opet knjižica, "Dječje priče", obišla svijet, a s njom i autor. Uslijedile su i druge, ne prečesto, ne prevelike, uglavnom kratke, uglavnom šture, Bichselove, koje poput lozinki otvaraju teška vrata samoće.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
