Bo Burlingham
Mali divovi : Kompanije koje su odlučile biti sjajne, a ne velike
- Nakladnik: Profil
- Prijevod: Dunja Vražić Stejskal
- 11/2009.
- 242 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789537701505
- Cijena: 17.12 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Uvod
Shvatite ovu knjigu kao terenski izvještaj iz prednjih rovova jedne nove sile u američkom poslovnom svijetu. U tišini i postupno - ispod dosega radara, moglo bi se reći - nastaje potpuno nova vrsta izvanrednih tvrtka. One se ne mogu potpuno uklopiti ni u jednu od tri kategorije u koje obično svrstavamo tvrtke: velike, one koje postaju velike i male. Neke su sićušne; druge su razmjerno velike. Većina ih raste, često na nekonvencionalan način, no neke su se odlučile uopće ne povećavati, dok ih je nekoliko donijelo svjesne odluke o smanjivanju opsega poslovanja.
Ostave li se po strani veličina i rast, tvrtke u ovoj knjizi imaju neke zajedničke karakteristike. Za početak, sve su čvrsto odlučile biti najbolje u onome što rade. Neovisna tijela unutar njihovih djelatnosti i izvan njih većini tih tvrtki priznaju izvrsnost. Nipošto slučajno, sve mogu prikupiti mnogo kapitala, vrlo se brzo razvijati, ulaziti u spajanja i preuzimanja, širiti se u geografskom smislu i, općenito, kretati se dobro poznatom putanjom drugih uspješnih tvrtka. A ipak, odlučile su da se neće usredotočiti na rast prihoda ili geografsko širenje, težeći umjesto toga drugim ciljevima, koje smatraju važnijima od toga da postanu što veće na najbrži mogući način. Ako žele ostvariti takve ustupke, tvrtke moraju ostati u privatnom vlasništvu, s većinom vlasničkih udjela u rukama jedne osobe, ili male skupine istomišljenika, ili - u ponekom slučaju - zaposlenika.
Vjerojatno zato takve tvrtke nisu još dosad prepoznate kao poseban poslovni fenomen. Obično ne trošimo mnogo vremena na proučavanje a u privatnom vlasništvu, ponajprije onih malih, čija je imovina u čvrstim rukama. Naše poimanje poslovanja - zapravo, cijela naša koncepcija o tome što je to poslovanje - u neobično velikoj mjeri oblikuju tvrtke uvrštene na burzu, koje zapravo čine mali postotak ukupnog broja poslovnih jedinica. Praktički se svaka uspješnica među poslovnim knjigama za masovno tržište, od "Iacocce" do "In Search of Excellence" i "Good to Great", usredotočuje na ljude i metode u velikim javnim tvrtkama ili u tvrtkama koje teže za tim da postanu velike i javne. Te su tvrtke, također, u žarištu većine vodećih poslovnih časopisa i novina, da se i ne spominju poslovne emisije na televiziji i radiju ili programi poslovnih škola.
Tako smo na kraju kao poslovne aksiome prihvatili različite ideje koje zapravo vrijede samo za tvrtke uvrštene na burzu. Pogledajmo, primjerice, opće uvjerenje da tvrtka mora rasti ili se ugasiti. To nedvojbeno vrijedi za većinu javnih tvrtka. Ulagači u javne tvrtke zahtijevaju i očekuju postojana povećanja prodaje, profita, tržišnog udjela i prihoda prije odbitka poreza, kamata, deprecijacije i amortizacije, a opadanje - ili stagnacija - upućuju ih trčećim korakom prema izlazu. No, postoje tisuće privatnih tvrtka koje ne rastu mnogo, ako uopće rastu; ali se ni ne gase. Naprotiv, često su vrlo zdrave.
A tu je i glasovita maksima bivšega glavnog direktora General Electrica, Jacka Welcha, da ne želi posjedovati nikakvu djelatnost ako nije prva ili druga po tržišnom udjelu u svojoj niši. Neki se promatrači pitaju je li GE za Welcheve uprave doista provodio ono što je Welch propovijedao. Tvrtke u vlasništvu GE Capitala zasigurno nisu. Pa ipak, Welcheva slava i rezultati GE-ovih dionica za njegova mandata pridonijeli su pretvaranju njegove deklarativne politike u poslovnu mantru, iako je teško shvatiti ima li ona uopće ikakva smisla za veliku većinu tvrtka koje nisu ni velike niti uvrštene na burzu.
A što je s koncepcijom „uspinjanja na sljedeću razinu"? Iako ljudi tu frazu upotrebljavaju na različite načine u različitim kontekstima, ona je uvijek na neki način povezana s velikim rastom prodaje - a obično postoji i komponenta upravljanja. Naime, do sljedeće razine stižete kad možete udovoljiti zahtjevima vođenja mnogo veće tvrtke. Budući da je to sljedeća razina, ta fraza podrazumijeva da je veće ujedno bolje. To može ili ne mora biti točno za javne tvrtke, ali jasno se može dokazati da nije točno za velik broj privatnih tvrtka.
Najveća zbrka, međutim, nastaje oko pojma dioničarske vrijednosti. On ima vrlo konkretno značenje za javne tvrtke jer je njihova zakonska i moralne obveza nastojati postići najbolje moguće financijske rezultate za dioničare Takva je pogodba. Ako uzmete tuđi novac, očekuje se da tim ljudima zauzvrat date ono što žele, a kupci dionica kojima se javno žele dobar povrat od svojih ulaganja. Taj se odnos čini potpuno razumljivim, tako logičnim da općenito pretpostavljamo kako sve tvrtke moraju poslovati na jednak način. Ali ta pretpostavka zanemaruje drugu, jednako očiglednu, istinu: ono što je u interesu dioničara ovisi o tome tko su dioničari.
Dioničari koji posjeduju tvrtke u ovoj knjizi imaju druge, nefinancijske prioritete, uz svoje financijske ciljeve. Oni zasigurno žele dobar povrat od svojih ulaganja, ali to nije njihov jedini cilj, čak nije nužno ni njihov najvažniji cilj. Zanima ih i da budu sjajni u onome što rade, da stvore sjajno mjesto za rad, da pružaju izvanrednu uslugu potrošačima, da imaju izvrsne odnose sa svojim dobavljačima, da daju velik doprinos zajednici u kojoj žive i rade te da pronađu sjajan način kako će živjeti. Uz to, naučili su da, ako žele briljirati u svim tim stvarima, moraju zadržati vlasništvo i kontrolu unutar tvrtke te, u mnogim slučajevima, uvelike ograničiti veličinu i brzinu svoga rasta. Bogatstvo koje stvaraju, iako znatno, samo je nusproizvod uspjeha u tim drugim područjima.
Ja ih nazivam malim divovima.
***
Knjiga "Mali divovi" Boa Burlinghama izazvala je pravu revoluciju među poslovnom literaturom. To je prva knjiga u kojoj se neki autor ozbiljno pozabavio uspješnim malim privatnim tvrtkama te učinio ono što su Tom Peters i Jim Collins svojim knjigama učinili za velike javne tvrtke, koje zapravo čine vrlo mali postotak ukupnog broja poslovnih jedinica.
U knjizi je detaljno opisano 14 privatnih tvrtki koje su odlučile "biti sjajne, a ne velike" a sve one, primjećuje autor, imaju neka zajednička obilježja. Za početak, sve su čvrsto odlučile biti najbolje u onome što rade; trude se stvoriti sjajno mjesto za rad, pružati izvanrednu uslugu potrošačima, imati izvrsne odnose sa svojim dobavljačima, davati velik doprinos zajednici u kojoj žive i rade te pronaći sjajan način kako će živjeti.
Uz to, naučili su da, ako žele briljirati u svemu tome, u mnogim slučajevima moraju uvelike ograničiti veličinu i brzinu svojega rasta. Bogatstvo koje stvaraju, iako znatno, samo je nusproizvod uspjeha na tim drugim područjima.
Shvatite ovu knjigu kao terenski izvještaj iz prednjih rovova jedne nove sile u američkom poslovnom svijetu. U tišini i postupno - ispod dosega radara, moglo bi se reći - nastaje potpuno nova vrsta izvanrednih tvrtka. One se ne mogu potpuno uklopiti ni u jednu od tri kategorije u koje obično svrstavamo tvrtke: velike, one koje postaju velike i male. Neke su sićušne; druge su razmjerno velike. Većina ih raste, često na nekonvencionalan način, no neke su se odlučile uopće ne povećavati, dok ih je nekoliko donijelo svjesne odluke o smanjivanju opsega poslovanja.
Ostave li se po strani veličina i rast, tvrtke u ovoj knjizi imaju neke zajedničke karakteristike. Za početak, sve su čvrsto odlučile biti najbolje u onome što rade. Neovisna tijela unutar njihovih djelatnosti i izvan njih većini tih tvrtki priznaju izvrsnost. Nipošto slučajno, sve mogu prikupiti mnogo kapitala, vrlo se brzo razvijati, ulaziti u spajanja i preuzimanja, širiti se u geografskom smislu i, općenito, kretati se dobro poznatom putanjom drugih uspješnih tvrtka. A ipak, odlučile su da se neće usredotočiti na rast prihoda ili geografsko širenje, težeći umjesto toga drugim ciljevima, koje smatraju važnijima od toga da postanu što veće na najbrži mogući način. Ako žele ostvariti takve ustupke, tvrtke moraju ostati u privatnom vlasništvu, s većinom vlasničkih udjela u rukama jedne osobe, ili male skupine istomišljenika, ili - u ponekom slučaju - zaposlenika.
Vjerojatno zato takve tvrtke nisu još dosad prepoznate kao poseban poslovni fenomen. Obično ne trošimo mnogo vremena na proučavanje a u privatnom vlasništvu, ponajprije onih malih, čija je imovina u čvrstim rukama. Naše poimanje poslovanja - zapravo, cijela naša koncepcija o tome što je to poslovanje - u neobično velikoj mjeri oblikuju tvrtke uvrštene na burzu, koje zapravo čine mali postotak ukupnog broja poslovnih jedinica. Praktički se svaka uspješnica među poslovnim knjigama za masovno tržište, od "Iacocce" do "In Search of Excellence" i "Good to Great", usredotočuje na ljude i metode u velikim javnim tvrtkama ili u tvrtkama koje teže za tim da postanu velike i javne. Te su tvrtke, također, u žarištu većine vodećih poslovnih časopisa i novina, da se i ne spominju poslovne emisije na televiziji i radiju ili programi poslovnih škola.
Tako smo na kraju kao poslovne aksiome prihvatili različite ideje koje zapravo vrijede samo za tvrtke uvrštene na burzu. Pogledajmo, primjerice, opće uvjerenje da tvrtka mora rasti ili se ugasiti. To nedvojbeno vrijedi za većinu javnih tvrtka. Ulagači u javne tvrtke zahtijevaju i očekuju postojana povećanja prodaje, profita, tržišnog udjela i prihoda prije odbitka poreza, kamata, deprecijacije i amortizacije, a opadanje - ili stagnacija - upućuju ih trčećim korakom prema izlazu. No, postoje tisuće privatnih tvrtka koje ne rastu mnogo, ako uopće rastu; ali se ni ne gase. Naprotiv, često su vrlo zdrave.
A tu je i glasovita maksima bivšega glavnog direktora General Electrica, Jacka Welcha, da ne želi posjedovati nikakvu djelatnost ako nije prva ili druga po tržišnom udjelu u svojoj niši. Neki se promatrači pitaju je li GE za Welcheve uprave doista provodio ono što je Welch propovijedao. Tvrtke u vlasništvu GE Capitala zasigurno nisu. Pa ipak, Welcheva slava i rezultati GE-ovih dionica za njegova mandata pridonijeli su pretvaranju njegove deklarativne politike u poslovnu mantru, iako je teško shvatiti ima li ona uopće ikakva smisla za veliku većinu tvrtka koje nisu ni velike niti uvrštene na burzu.
A što je s koncepcijom „uspinjanja na sljedeću razinu"? Iako ljudi tu frazu upotrebljavaju na različite načine u različitim kontekstima, ona je uvijek na neki način povezana s velikim rastom prodaje - a obično postoji i komponenta upravljanja. Naime, do sljedeće razine stižete kad možete udovoljiti zahtjevima vođenja mnogo veće tvrtke. Budući da je to sljedeća razina, ta fraza podrazumijeva da je veće ujedno bolje. To može ili ne mora biti točno za javne tvrtke, ali jasno se može dokazati da nije točno za velik broj privatnih tvrtka.
Najveća zbrka, međutim, nastaje oko pojma dioničarske vrijednosti. On ima vrlo konkretno značenje za javne tvrtke jer je njihova zakonska i moralne obveza nastojati postići najbolje moguće financijske rezultate za dioničare Takva je pogodba. Ako uzmete tuđi novac, očekuje se da tim ljudima zauzvrat date ono što žele, a kupci dionica kojima se javno žele dobar povrat od svojih ulaganja. Taj se odnos čini potpuno razumljivim, tako logičnim da općenito pretpostavljamo kako sve tvrtke moraju poslovati na jednak način. Ali ta pretpostavka zanemaruje drugu, jednako očiglednu, istinu: ono što je u interesu dioničara ovisi o tome tko su dioničari.
Dioničari koji posjeduju tvrtke u ovoj knjizi imaju druge, nefinancijske prioritete, uz svoje financijske ciljeve. Oni zasigurno žele dobar povrat od svojih ulaganja, ali to nije njihov jedini cilj, čak nije nužno ni njihov najvažniji cilj. Zanima ih i da budu sjajni u onome što rade, da stvore sjajno mjesto za rad, da pružaju izvanrednu uslugu potrošačima, da imaju izvrsne odnose sa svojim dobavljačima, da daju velik doprinos zajednici u kojoj žive i rade te da pronađu sjajan način kako će živjeti. Uz to, naučili su da, ako žele briljirati u svim tim stvarima, moraju zadržati vlasništvo i kontrolu unutar tvrtke te, u mnogim slučajevima, uvelike ograničiti veličinu i brzinu svoga rasta. Bogatstvo koje stvaraju, iako znatno, samo je nusproizvod uspjeha u tim drugim područjima.
Ja ih nazivam malim divovima.
***
Knjiga "Mali divovi" Boa Burlinghama izazvala je pravu revoluciju među poslovnom literaturom. To je prva knjiga u kojoj se neki autor ozbiljno pozabavio uspješnim malim privatnim tvrtkama te učinio ono što su Tom Peters i Jim Collins svojim knjigama učinili za velike javne tvrtke, koje zapravo čine vrlo mali postotak ukupnog broja poslovnih jedinica.
U knjizi je detaljno opisano 14 privatnih tvrtki koje su odlučile "biti sjajne, a ne velike" a sve one, primjećuje autor, imaju neka zajednička obilježja. Za početak, sve su čvrsto odlučile biti najbolje u onome što rade; trude se stvoriti sjajno mjesto za rad, pružati izvanrednu uslugu potrošačima, imati izvrsne odnose sa svojim dobavljačima, davati velik doprinos zajednici u kojoj žive i rade te pronaći sjajan način kako će živjeti.
Uz to, naučili su da, ako žele briljirati u svemu tome, u mnogim slučajevima moraju uvelike ograničiti veličinu i brzinu svojega rasta. Bogatstvo koje stvaraju, iako znatno, samo je nusproizvod uspjeha na tim drugim područjima.
Bo Burlingham vanjski je suradnik i urednik u časopisu Inc. Među njegovim su knjigama i "Small Giants", koja se našla u užem izboru za poslovnu knjigu godine Financial Timesa/Goldman Sachsa, The Great Game of Business i A Stake in the Outcome (suautor s Jackom Stackom). Živi u Cambridgeu u Massachusettsu.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
