Prva knjiga Tanje Mravak donosi dvadesetak priča koje jasno pokazuju bogato autoričino spisateljsko (pobjeđivala je na mnogim natječajima i već bivala uvrštena u nacionalne the best of preglede) i životno iskustvo. Većina priča prikazuje široku skalu nesporazuma u svakodnevnom životu, uglavnom nesporazume niskog intenziteta koji vremenom i trajanjem eskaliraju i dovode do pogubnog završetka.

U srži svih tih odnosa je tendencija da se nesporazum prešućuje kao da se vjeruje kako će stvari same od sebe krenuti na bolje, da se gura pod tepih, da se pristane na manje, da se ljubav žrtvuje za komfor.

Autorica bilježi situacije neurotične svakodnevice i njezine dnevne ucjene, obične ljude u običnim situacijama, najčešće u fazi odnosa kada je zaljubljenost prošla i trebala prijeći u postojanost ljubavi. Dramska snaga se ostvaruje dijalozima i karakterima likova danima tako uvjerljivo da ih možemo čuti kako stupaju i uzdišu u svojim sobama, kako im krv šumi u ušima dok ne čuju sugovornika (ili kako se prave da ga ne čuju). No, premda su dijalozi nosivi element ovih priča, puno važnije od njih su šutnje i rasjedi u razgovoru, mimoilaženja govornika, tišina.

Jer u ovim pričama uzrok svim nesporazumima su ljudi sami, njihovi karakteri, u njima počinju i završavaju hladne vatre pakla. Tanja Mravak prikazuje zatvorenost u sebe i u vlastiti život, prigušenost i stišanost života (s čime je rimovana prigušena komika), nevoljkost da ga se obuhvati i mijenja, da se riskira. Te "skupne slike iz sobe na kojima svatko gleda u svom smjeru, a netko i u križ" autorica ostvaruje mekom tipkovnicom koja bilježi individualizirane i regionalizirane dijaloge u skiciranim ambijentima.

Pri tom, budući da govori o zadanim i tradicijski okoštalim situacijama i odnosima, autorica suptilno progovara i o patrijarhatu, o ženama koje muškarci tuku pijetlovima, maltretiraju ih čak i iz bolnice, ali i o muškarcima koji kuhaju kavu "u rukavicama" i na WC idu baletanski, na prstima, da ne probude svoje mrzovoljne žene.


***

Tanja Mravak (1974., Sinj) je kratkim pričama osvojila prvu nagradu na natječaju Ekran priče 2005., drugu na Pričiginu 2010. i iste godine nagradu Prozak časopisa Zarez i izdavačke kuće Algoritam.

Priče su joj uvrštene među "Najbolje hrvatske priče" (2005. u izboru Jagne Pogačnik i 2006. u izboru Miljenka Jergovića). Priče je objavljivala i u časopisima Morsko prase, Zarez, Tema i The Split Mind.

Napisala igrokaz kojim se ponosi i pjesmu kojom baš i ne.

Zaposlena je u Centru za autizam Split.

Tanja Mravak je rođena 17. listopada 1974. u Sinju. Živi i radi u Sinju i Splitu. Zaposlena je u Centru za autizam u Splitu na mjestu voditelja skupine. Diplomirana je učiteljica i magistra defektologije.

Priznanja za svoj rad dobila je osvajanjem nagrade na natječaju "Ekran priče 05″ i druge nagrade na "Pričiginu 2010″. Objavljivala je u Temi, Zarezu, Morskom prasetu i The Split Mind. Njezine su priče uvrštene u antologije najboljih hrvatskih priča 2005. u izboru Jagne Pogačnik i 2006. u izboru Miljenka Jergovića. Objavila je nagrađivanu zbirku priča ''Moramo razgovarati'' (Algoritam, 2010) i zbirku priča "Naša žena" (Hena com, 2017).

Dobitnica je Nagrade Prozak 2009., Nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2010., Nagrade Slavić za autorski prvijenac, Društva hrvatskih književnika te Posebnog priznanja Slobodne Dalmacije za kulturu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.