Jon Krakauer
Bez daha
- Nakladnik: V.B.Z.
- Prijevod: Davor Čiković
- 11/2004.
- 198, meki uvez
- ISBN 9532014020
- Cijena: 17.25 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
U rano poslijepodne 10. svibnja 1996. godine američki novinar Jon Krakauer stajao je na vrhu svijeta, na vrhu Mt. Everesta, «jednom nogom u Kini, a drugom u Nepalu», gotovo nesvjestan veličanstvenog prizora koji se pružao ispod njega. A nakon samo pet minuta provedenih na vrhu, kojima je prethodilo pedeset i sedam neprospavanih sati, u nedostatku kisika kojeg na visini od 8848 metara skoro da više i nema, gotovo na izmaku snaga i ne osjećajući ništa drugo osim hladnoće i umora, započeo je silazak s vrha prema baznom logoru.
U tom trenutku nije bio svjestan da će godinama kasnije milijuni čitatelja diljem svijeta u njegovim prisjećanjima naići na izuzetno dramatično i potresno štivo o tragediji koja se dogodila tek nekoliko sati kasnije, o iznenadnoj snježnoj oluji koja je do njegovog silaska u bazni logor progutala devet, a ukupno do kraja tog mjeseca ukupno čak dvanaestoro ljudskih života. Od tog trenutka Krakauerov život se drastično promijenio, uslijedile su godine preispitivanja i samooptuživanja (da li je mogao učiniti nešto više i spasiti koji život), i utoliko je logičan podnaslov knjige «Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu».
A otprilike četrdeset i tri godine prije, 29. svibnja 1953., Edmund Hillary i Tenzing Norgay postali su prvi ljudi koji su stupili na vrh Mt. Everesta. “… Hoćemo li imati dovoljno snage da izdržimo do kraja? Prošao sam oko još jednog stupa i opazio da greben dalje popušta te da odavdemožemo vidjeti daleko u Tibet. Iznad sam vidio samo zaobljeni snježni stožac. Nekoliko zamaha cepinom, par opreznih koraka i s Tenzingom sam stajao na vrhu.” (E. Hillary) Za mnoge je taj trenutak usporediv sa spuštanjem ljudi na Mjesec, i za razliku od “malog koraka za čovjeka ali velikog za čovječanstvo” Neila Armstronga, osvajanje vrha Everesta nikada nije pobuđivalo sumnju već samo strahopoštovanje… i nedosanjani san mnogih penjača.
Kao novinar magazina “Outside”, Krakauer je dobio zadatak da kao iskusni alpinist napiše članak o rastućem broju komercijalnih ekspedicija na Mt. Everest (tradicionaliste je posebno vrijeđala činjenica da se najviši vrh na svijetu prodaje sve brojnim bogatim dokoličarima) i posljedicama koje sve veći broj ljudi ostavlja na nekada netaknuti dio svijeta. U ožujku 1996. krenuo je u Nepal kao dio osmeročlane ekspedicije koju je vodio Rob Hall, poznati novozelandski alpinist i vodič. No, neočekivana tragedija i Krakauerova iznimna sposobnost kombiniranja upornosti i preciznosti istraživačkog novinarstva, kao i nesumnjiva spisateljska nadarenost, rezultirala je djelom iznimne dokumentarne i književne vrijednosti. Prevedena na 24 jezika, knjiga “Bez daha” je tjednima bila na vrhu top liste najčitanijih knjiga New York Timesa, proglašena je knjigom godine u izboru magazina Time, a bila je jedan od tri finalista za Pulitzerovu nagradu 1998. godine.
Ali, da li je sama priča bila dovoljna za mahom odlične ocjene koje se o ovoj knjizi mogu pročitati od brojnih običnih čitatelja, od kojih se neki u životu možda nisu popeli niti na drvo, a kamoli na neki ozbiljniji planinski vrhunac? Dramatičnost događanja primorava čitatelja da ovu knjigu praktično ne ispušta iz ruku prije nego li okrene i posljednju stranicu, a u podtekstu čitatelj naprosto osjeća snažnu Krakauerovu motivaciju za pisanje ove uzbudljive i potresne knjige, jer iako je ubrzo nakon povratka s ekspedicije napisao naručeni tekst za potrebe magazina “Outside”, Krakauer je bio svjestan da mu treba još malo vremena, pa i razgovora s preživjelim sudionicima tragedije da sklopi cjelovit mozaik i odgovori na pitanje zašto su stvari pošle loše. Ne bi li povratio vlastiti duševnoi mir, Krakauer je želio što točnije rekonstruirati događaje tih dramatičnih sati ispod vrha Mt. Everesta, kada je grupa planinara uhvaćena u snježnu oluju ostala odsječena od svijeta, a neki od njih na kraju i od života.
Krakauer u uvodnim poglavljima knjige opsežno niže svojevrsnu kratku kronologiju čovjekovog osvajanja Everesta, i već do tada brojne tragedije i žrtve koje je planina uzimala kao svojevrsni danak. Nebrojeni nikad pronađeni planinari, kao i oni čija je tragična sudbina nije ostala obavijena velom misterije, postali su svakodnevica i mada prosjek smrtnosti uspona na Everest opada (a u vrijeme Krakauerova uspona bila je otprilike 1 smrt na 5 osvajača), vijesti o novim stradavanjima na Himalajima sasvim su uobičajene. Dobrim dijelom njihov su uzrok pretjerana komercijalizacija penjanja gdje danas gotovo svatko tko može prikupiti pedesetak i nešto tisuća dolara može kupiti svoj uspon na vrh - vodiča i sve potrebnu prateću infrasrtukturu.
Takvi osvajači Mt. Everesta nerijetko su nesvjesni da odlaze u jedan sasvim novi surovi svijet na čijim se visinama i ljudsko tijelo i mozak počinju ponašati drugačije, a hipoksija (nedostatak kisika u organizmu, koja uzrokuje fiziološke promjene i teško pogađa mozak čije funkcije mogu drastično oslabjeti) za mnoge je nepremostiv problem. A kako se pri vrhu temperatura spušta i na tridesetak stupnjeva ispod ništice, uz stalno šibanje ledenog vjetra koji sa sobom nosi snijeg, uz već spomenuti problem s kisikom kojeg ne mogu nadomjestiti niti laki spremnici s istim koji planinari nose sa sobom… sve to ukazuje da je osvajanje vrha planina “predvidjela” ipak samo za odabrane.
Opisujući sve etape ekspedicije, od okupljanja u Kathmanduu i puta do prvih baznih logora, neodoljive ljepote krajolika kroz koje planinari prolaze na svom putu prema vrhu, a koja postaje surovija ali i privlačnija što se više uspinju, Krakauer je uspio približiti jedan sasvim drugačiji svijet milijunima čitatelja, i penjačima i običnim simpatizerima, a ponajviše onima koji život uglavnom prožive ispred televizijskih ekrana. Krakauer upoznaje čitatelje s članovima ekspedicije, njihovim motivima, iz kojevrsnog “običnog života” dolaze… opisuje višetjedni proces aklimatizacije na sve veće visine, naporne i po život opasne vježbe penjanja, pojedine etape uspona na vrh… prosječni čitatelj može dosta saznati o penjanju uopće, upoznati se s osnovnim pojmovima, rekvizitima (knjizi je pridodan i kratki rječnik alpinističkih pojmova).
Glavninu priče Krakauer je posvetio dramatičnim okolnostima spašavanja vlastitog života i pojedinačnim dramama ostalih članova ekspedicije, u trenucima sveopćeg kaosa kada sposobnost zdravorazumskog rasuđivanja napušta i one naizgled najsposobnije i najupućenije. I upravo se na tim stranicama Krakauer pokazao kao vješt pripovjedač, on ne niže suhu faktografiju događanja već gradi napetost, uvlači čitatelja duboko u samu srž drame, gotovo da mu uvlači jezu u kosti, omogućujući mu snagom napisane riječi da i sam osjeti i hladnoću, i vjetar, i ljepotu i stravu planine čije ime svi dobro poznajemo još od prvih školskih upoznavanja s ljepotama planeta na kojem obitavamo.
“Zaboravljamo da je planina ta koja i dalje drži glavne karte te da će nam ona pokloniti uspjeh – ako ikada to njoj odgovara. Zbog čega bi, uostalom , planinarstvo i dalje bilo tako privlačno?” (Eri Shipton, 1938. “Na toj planini”)
U tom trenutku nije bio svjestan da će godinama kasnije milijuni čitatelja diljem svijeta u njegovim prisjećanjima naići na izuzetno dramatično i potresno štivo o tragediji koja se dogodila tek nekoliko sati kasnije, o iznenadnoj snježnoj oluji koja je do njegovog silaska u bazni logor progutala devet, a ukupno do kraja tog mjeseca ukupno čak dvanaestoro ljudskih života. Od tog trenutka Krakauerov život se drastično promijenio, uslijedile su godine preispitivanja i samooptuživanja (da li je mogao učiniti nešto više i spasiti koji život), i utoliko je logičan podnaslov knjige «Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu».
A otprilike četrdeset i tri godine prije, 29. svibnja 1953., Edmund Hillary i Tenzing Norgay postali su prvi ljudi koji su stupili na vrh Mt. Everesta. “… Hoćemo li imati dovoljno snage da izdržimo do kraja? Prošao sam oko još jednog stupa i opazio da greben dalje popušta te da odavdemožemo vidjeti daleko u Tibet. Iznad sam vidio samo zaobljeni snježni stožac. Nekoliko zamaha cepinom, par opreznih koraka i s Tenzingom sam stajao na vrhu.” (E. Hillary) Za mnoge je taj trenutak usporediv sa spuštanjem ljudi na Mjesec, i za razliku od “malog koraka za čovjeka ali velikog za čovječanstvo” Neila Armstronga, osvajanje vrha Everesta nikada nije pobuđivalo sumnju već samo strahopoštovanje… i nedosanjani san mnogih penjača.
Kao novinar magazina “Outside”, Krakauer je dobio zadatak da kao iskusni alpinist napiše članak o rastućem broju komercijalnih ekspedicija na Mt. Everest (tradicionaliste je posebno vrijeđala činjenica da se najviši vrh na svijetu prodaje sve brojnim bogatim dokoličarima) i posljedicama koje sve veći broj ljudi ostavlja na nekada netaknuti dio svijeta. U ožujku 1996. krenuo je u Nepal kao dio osmeročlane ekspedicije koju je vodio Rob Hall, poznati novozelandski alpinist i vodič. No, neočekivana tragedija i Krakauerova iznimna sposobnost kombiniranja upornosti i preciznosti istraživačkog novinarstva, kao i nesumnjiva spisateljska nadarenost, rezultirala je djelom iznimne dokumentarne i književne vrijednosti. Prevedena na 24 jezika, knjiga “Bez daha” je tjednima bila na vrhu top liste najčitanijih knjiga New York Timesa, proglašena je knjigom godine u izboru magazina Time, a bila je jedan od tri finalista za Pulitzerovu nagradu 1998. godine.
Ali, da li je sama priča bila dovoljna za mahom odlične ocjene koje se o ovoj knjizi mogu pročitati od brojnih običnih čitatelja, od kojih se neki u životu možda nisu popeli niti na drvo, a kamoli na neki ozbiljniji planinski vrhunac? Dramatičnost događanja primorava čitatelja da ovu knjigu praktično ne ispušta iz ruku prije nego li okrene i posljednju stranicu, a u podtekstu čitatelj naprosto osjeća snažnu Krakauerovu motivaciju za pisanje ove uzbudljive i potresne knjige, jer iako je ubrzo nakon povratka s ekspedicije napisao naručeni tekst za potrebe magazina “Outside”, Krakauer je bio svjestan da mu treba još malo vremena, pa i razgovora s preživjelim sudionicima tragedije da sklopi cjelovit mozaik i odgovori na pitanje zašto su stvari pošle loše. Ne bi li povratio vlastiti duševnoi mir, Krakauer je želio što točnije rekonstruirati događaje tih dramatičnih sati ispod vrha Mt. Everesta, kada je grupa planinara uhvaćena u snježnu oluju ostala odsječena od svijeta, a neki od njih na kraju i od života.
Krakauer u uvodnim poglavljima knjige opsežno niže svojevrsnu kratku kronologiju čovjekovog osvajanja Everesta, i već do tada brojne tragedije i žrtve koje je planina uzimala kao svojevrsni danak. Nebrojeni nikad pronađeni planinari, kao i oni čija je tragična sudbina nije ostala obavijena velom misterije, postali su svakodnevica i mada prosjek smrtnosti uspona na Everest opada (a u vrijeme Krakauerova uspona bila je otprilike 1 smrt na 5 osvajača), vijesti o novim stradavanjima na Himalajima sasvim su uobičajene. Dobrim dijelom njihov su uzrok pretjerana komercijalizacija penjanja gdje danas gotovo svatko tko može prikupiti pedesetak i nešto tisuća dolara može kupiti svoj uspon na vrh - vodiča i sve potrebnu prateću infrasrtukturu.
Takvi osvajači Mt. Everesta nerijetko su nesvjesni da odlaze u jedan sasvim novi surovi svijet na čijim se visinama i ljudsko tijelo i mozak počinju ponašati drugačije, a hipoksija (nedostatak kisika u organizmu, koja uzrokuje fiziološke promjene i teško pogađa mozak čije funkcije mogu drastično oslabjeti) za mnoge je nepremostiv problem. A kako se pri vrhu temperatura spušta i na tridesetak stupnjeva ispod ništice, uz stalno šibanje ledenog vjetra koji sa sobom nosi snijeg, uz već spomenuti problem s kisikom kojeg ne mogu nadomjestiti niti laki spremnici s istim koji planinari nose sa sobom… sve to ukazuje da je osvajanje vrha planina “predvidjela” ipak samo za odabrane.
Opisujući sve etape ekspedicije, od okupljanja u Kathmanduu i puta do prvih baznih logora, neodoljive ljepote krajolika kroz koje planinari prolaze na svom putu prema vrhu, a koja postaje surovija ali i privlačnija što se više uspinju, Krakauer je uspio približiti jedan sasvim drugačiji svijet milijunima čitatelja, i penjačima i običnim simpatizerima, a ponajviše onima koji život uglavnom prožive ispred televizijskih ekrana. Krakauer upoznaje čitatelje s članovima ekspedicije, njihovim motivima, iz kojevrsnog “običnog života” dolaze… opisuje višetjedni proces aklimatizacije na sve veće visine, naporne i po život opasne vježbe penjanja, pojedine etape uspona na vrh… prosječni čitatelj može dosta saznati o penjanju uopće, upoznati se s osnovnim pojmovima, rekvizitima (knjizi je pridodan i kratki rječnik alpinističkih pojmova).
Glavninu priče Krakauer je posvetio dramatičnim okolnostima spašavanja vlastitog života i pojedinačnim dramama ostalih članova ekspedicije, u trenucima sveopćeg kaosa kada sposobnost zdravorazumskog rasuđivanja napušta i one naizgled najsposobnije i najupućenije. I upravo se na tim stranicama Krakauer pokazao kao vješt pripovjedač, on ne niže suhu faktografiju događanja već gradi napetost, uvlači čitatelja duboko u samu srž drame, gotovo da mu uvlači jezu u kosti, omogućujući mu snagom napisane riječi da i sam osjeti i hladnoću, i vjetar, i ljepotu i stravu planine čije ime svi dobro poznajemo još od prvih školskih upoznavanja s ljepotama planeta na kojem obitavamo.
“Zaboravljamo da je planina ta koja i dalje drži glavne karte te da će nam ona pokloniti uspjeh – ako ikada to njoj odgovara. Zbog čega bi, uostalom , planinarstvo i dalje bilo tako privlačno?” (Eri Shipton, 1938. “Na toj planini”)
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
