Poredbene, kroatističko-hungarološke studije o najvažnijim romanima i pripovjestima Ksavera Šandora Gjalskoga napisane su na tragu središnje autorove misli da je Gjalskijevo književno djelo "najpotpuniji i najnijansiraniji odraz o hrvatskom društvu u 19. i na početku 20. stoljeća", odraz koji u sebi obuhvaća "potpunu političku, gospodarsku i društvenu sliku Hrvatske" njegova doba.

Lõköseve književne interpretacije najvažnijih Gjalskijevih romana i pripovijesti ne samo da nadopunjuju bogatu i većim dijelom dobro proučenu osobnu i književnu piščevu biografiju, nego otkrivaju i manje poznatu stranu Gjalskijeva političkog angažmana i svjetonazora, dojmljivu životnu i književnu avanturu koju Lõkös sagledava u kontekstu Gjalskijeva kompleksnog odnosa prema hrvatskoj, mađarskoj i jugoslavenskoj ideji.


***

Kao autor ove knjige, prije svega, ispričavam se i molim čitatelja da mi oprosti stilsko siromaštvo teksta. Prošlo je više od pedeset godina da sam počeo učiti hrvatski jezik kao student rusistike i hungarologije, bez profesora i udžbenika hrvatskog jezika. Točnije rečeno, imao sam udžbenik: Krležinu knjigu "Hrvatski bog Mars". Ovo djelo sam pronašao u knjižnici. Već sam posjedovao gramatiku hrvatskog jezika (našao sam je na kraju jedne Čitanke za osmi razred osnovne škole), a u čitanju Krležinog teksta pomagao mi je rječnik bivšeg profesora katedre za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Budimpešti, Ede Margalitsa. To je bio odlučujući trenutak u mom opredjeljenju za kroatistiku.

Književno djelo Ksavera Šandora Gjalskoga upoznao sam mnogo kasnije. Prvi tekst što sam od njega čitao (1959) bila je pripovijetka "Perillustris ac generosus Czintek", u mađarskom prijevodu profesora Lászlóa Hadrovicsa. Pripovijetku "Illustrissimus Battorych" već sam preveo kad sam sastavio i priredio za tisak na mađarskom jeziku Hrvatsku književnu antologiju. Već tada sam bio uvjeren da je Gjalski jedan od najinteresantnijih predstavnika hrvatske proze 19., čak i 20. stoljeća.

Moje zanimanje intenzivirao je, naravno, i Gjalskijev odnos prema Mađarima i Ugarskoj, koji je, pretpostavljam, manje-više bio odraz političke situacije onoga doba. Bilo mi je pravo iznenađenje kad sam čitao njegove riječi o predsjednicima bivše mađarske vlade, o Istvánu Tiszi i Sándoru Wekerleu.

O Tiszi je npr. pisao s velikim simpatijama: "... upoznao sam jednog od najvećih i najgenijalnijih državnika. U saobraćaju i u razgovoru s njime, čovjek je gotovo neprekidno osjećao tu njegovu umnu i karakternu veličinu. I mada je iz njega neprestance strujala hladnoća i upornost pravoga kalvinca, ipak je svojim iskrenim, poštenim i pravo kavalirskim načinom osvajao čovjeka (...) Velik je to i pošten
čovjek bio! Zato me ništa nije toliko moglo uvrijediti, kao kad se po našim političkim sitničanjama provlačilo to ime u vezi s našim svakojakim patuljcima."

Za me je bio izniman doživljaj čitanje knjige "Pod starim krovovima". Odmah sam shvatio da je Gjalski u ovoj zbirci pripovijedaka, s kreativnom recepcijom Turgenjeva, napisao jednu od najljepših, i za tadašnje prilike najmodernijih knjiga u čitavoj književnosti Srednje Europe 19. stoljeća. Njegov konzervativizam koji je nastojao očuvati vrijednost života plemenitaša u Srednjoj Europi sličan je odnosima mađarskih književnika Gyule Krúdyja i Pála Gyulaija prema istim vrijednostima, a na srodni stav nailazimo i kod Gogolja u pripovijesti "Starosvjetskije pomeščiki", odnosno u epu "Pan Tadeusz" najvećeg pjesnika poljskog romantizma, Adama Mickiewicza.

I. Lõkös

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.