"Hiljadu i jedna smrt", možda i najbolja, a svakako najljepša zbirka Krležinih priča, zabranjena je u predcenzuri u jesen 1932, a onda u proljeće 1933. kada je ipak otisnuta ubrzo povučena iz javnosti. Ta se zbirka više nije pojavila pred čitateljima, no kako su gotovo sve knjige iz Minervine kolekcije Krležinih djela pokrenute 1932. koje su joj prethodile rasprodane i dotiskivane nije teško pretpostaviti i da je naklada "Hiljadu i jedne smrti" bila znatna a zanimanje također veliko te je značajan broj primjeraka raspačan prije zapljene (...)

"Hiljadu i jedna smrt" sadrži onu prigušenu eksplozivnu izvornost kojom dobra priča nadrasta kulturnu zajednicu iz koje i o kojoj govori, vraća priču kao tekst u iskustvo čitatelja koji ju prevodi u svoj jezik i svoje vrijeme. Ako takav Krleža nije bio moguć u Hrvatskoj kada je pokušao objaviti tu knjigu, poigravši se s vremenom iznad standarda koji su njoj tada bili dani, ne znači da ga uopće nema, i da je doista zapustio ili otklonio od sebe naboje kojima bi pridobijao a ne okupljao.

Krleža iz "Hiljadu i jedne smrti" ne čita se zbog Krleže, onoga što nam on inače znači ili bi nam mogao ustrebati, već radi sebe, kao priča čijega pisca smijemo zaboraviti jer smo toliko svoji da nam pripada njegova samoća.


**

Krležina novelistika ujedno potvrđuje kretanje evropske proze od kratkih oblika i "konstruktivnog romana" (Pilnjak, Huxley, Gide idr.) 20-tih godina prema kanonizaciji romana u 30-tim godinama. Krležine novele ipak nisu samo "predvorje" njegovim romanima: one jesu oblik što ga je u 30-tim godinama pisac napušta zbog većih proznih cjelina, ali ih valja shvaćati kao samostalne vrijednosti, čak i kada se pojavljuju unutar ciklusa.

Aleksandar Flaker

 
Krleža nije bio samo pisac koji je, ispunjen nemirom mladih europskih umjetnika u godinama velikoga rata, brzo prevalio put od secesijskog duha i stila do ekspresionističkih sloboda, on je usvajao i pripovjedne stečevine devetnaestog stoljeća.

Viktor Žmegač.

 

***
 
Miroslav Krleža rođen je 1893. u Zagrebu. Već je svojim prvim knjigama iz doba društvene i kulturne krize potaknute Prvim svjetskim ratom dospio u središte javne pozornosti, da bi njegovo opsežno i raznovrsno djelo do kraja XX. stoljeća steklo status najvažnijega opusa hrvatske književnosti. Ogledao se u gotovo svim žanrovima modernističkih estetika svoga doba, od avangardističkih drama ("Kraljevo", "Kolumbo") do romansirane društvene kronike ("Zastave").

U nizu naslova, nakon novelističkoga ciklusa iz života hrvatskih domobrana "Hrvatski bog Mars", izdvajaju se drame o Glembajevima ("Gospoda Glembajevi", "Leda", "U agoniji"), romani "Povratak Filipa Latinovicza" i "Na rubu pameti", pjesnička zbirka "Balade Petrice Kerempuha", polemičke i esejističke knjige "Moj obračun s njima" te "Deset krvavih godina", zapisi o putovanju "Izlet u Rusiju".

Krleža je istodobno trajno poticao kritičko preispitivanje vrijednosti i mitova, bitno pomažući da se hrvatski identitet učvrsti kao samorazumljiv i održiv glas u zajednici slobodnih naroda. Od 1950. je vodio Leksikografski zavod, koji se poslije njegove smrti 1981. u Zagrebu, po Krleži i zove.

Miroslav Krleža rođen je 1893. u Zagrebu. Već je svojim prvim knjigama iz doba društvene i kulturne krize potaknute Prvim svjetskim ratom dospio u središte javne pozornosti, da bi njegovo opsežno i raznovrsno djelo do kraja XX. stoljeća steklo status najvažnijega opusa hrvatske književnosti. Ogledao se u gotovo svim žanrovima modernističkih poetika svoga doba, od avangardističkih drama (Kraljevo, Kolumbo) do romansirane društvene kronike (Zastave).

U nizu naslova, nakon novelističkoga ciklusa iz domobranskoga života "Hrvatski bog Mars" izdvajaju se drame o Glembajevima ("Gospoda Glembajevi", "U agoniji", "Leda"), romani "Povratak Filipa Latinovicza" i "Na rubu pameti", pjesnička zbirka "Balade Petrice Kerempuha", polemičke i esejističke knjige "Moj obračun s njima" i "Deset krvavih godina", zapisi o putovanju "Izlet u Rusiju" i "Davnim danima" te fragmenti "Dnevnika".

Poticao je kritičko preispitivanje vrijednosti i mitova, zagovarajući hrvatski kulturni izraz kao samorazumljiv i održiv u zajednici slobodnih naroda. Od 1950. vodio je Leksikografski zavod, koji se poslije njegove smrti, 1981. u Zagrebu, po njemu i zove. Krleža je bio poticajan sugovornik, njegove se opaske pamte i prepričavaju, a u marginalijama se i sam stopio s ambijentom čiji sudbinski okvir, za razliku od svojih osporavatelja, nije poricao.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.