Krležine "Hiljadudevetstošezdesete" knjiga je priređena iz objavljenih fragmenata piščeva dnevnika, neobjavljene dnevničke građe iz rukopisne ostavštine te kontekstualnih predložaka, također većim dijelom preuzetih iz rukopisne ostavštine.

Prvo poglavlje, Dnevnik, čini niz kronološki raspoređenih cjelina preuzetih iz pete knjige Dnevnika sarajevskog izdanja. U drugom poglavlju, Građa, uvrštena su tri segmenta iz ostavštine. Sva tri su dnevnička proza, prva dva se prvi put objavljuju, a treći je fragment iz Zapisa sa Tržiča. U trećemu poglavlju, Kontekst, uvršteni su Krležini tekstovi koji, osim u završnom segmentu preuzetom integralno iz dnevnika (1968.), nisu dnevnička proza po sebi, ali se, pa čak i po datacijskom alatu s njome prožimaju.

Viktor Žmegač podcrtava da se kod Krleže očituje povijesna znatiželja piščeva, “osobito u marginalijama o svjetskim zbivanjima na temelju vijesti u novinama i radiju”. Taj “budni suvremenik” čiji je “pogled bez iluzija” kolažira moćnu fresku s kontrapunktiranim svijetom snova, signiranih proročkom predanošću. Krleža je, kaže mađarski tumač njegova autorskog mehanizma Spiró György, “romansijer koji razmišlja na dramski način”, eseji su mu poezija, a dnevnik, “Dnevnik je jedan od najboljih romana XX. stoljeća.”

Vlaho Bogišić

Miroslav Krleža rođen je 1893. u Zagrebu. Već je svojim prvim knjigama iz doba društvene i kulturne krize potaknute Prvim svjetskim ratom dospio u središte javne pozornosti, da bi njegovo opsežno i raznovrsno djelo do kraja XX. stoljeća steklo status najvažnijega opusa hrvatske književnosti. Ogledao se u gotovo svim žanrovima modernističkih poetika svoga doba, od avangardističkih drama (Kraljevo, Kolumbo) do romansirane društvene kronike (Zastave).

U nizu naslova, nakon novelističkoga ciklusa iz domobranskoga života "Hrvatski bog Mars" izdvajaju se drame o Glembajevima ("Gospoda Glembajevi", "U agoniji", "Leda"), romani "Povratak Filipa Latinovicza" i "Na rubu pameti", pjesnička zbirka "Balade Petrice Kerempuha", polemičke i esejističke knjige "Moj obračun s njima" i "Deset krvavih godina", zapisi o putovanju "Izlet u Rusiju" i "Davnim danima" te fragmenti "Dnevnika".

Poticao je kritičko preispitivanje vrijednosti i mitova, zagovarajući hrvatski kulturni izraz kao samorazumljiv i održiv u zajednici slobodnih naroda. Od 1950. vodio je Leksikografski zavod, koji se poslije njegove smrti, 1981. u Zagrebu, po njemu i zove. Krleža je bio poticajan sugovornik, njegove se opaske pamte i prepričavaju, a u marginalijama se i sam stopio s ambijentom čiji sudbinski okvir, za razliku od svojih osporavatelja, nije poricao.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.