Treća putopisna knjiga Borisa Veličana vraća ovog avanturistu, filmskog producenta i putopisca njegovu i općeljudskom ishodištu, hodanju, pješačenju u najkicama (Nikeicama), nekom drugom osjeća(n)ju vremena i prostora.

Naime, nakon što je u prvoj knjizi "Meni je svaki dan nedjelja" prikazao svoje pješačenje od Petrograda do Pariza, u ovoj nam prikazuje svoj novi tromjesečni žuljeviti pothvat: pješačenje od Zagreba preko Velebita i spust do Zadra, pa trajektom do Ancone, onda opet na noge preko Italije i Sicilije do Tunisa i simboličke dine usred Sahare koja označava kraj puta.

Ovaj put Veličanovo nimalo veličanstveno pješačenje poprima oblik hodočašća preko planina, mora, Vječnog grada i Vatikana prema Sahari, prema ničemu ili prema onome gdje čovjek može biti na miru sa samim sobom, ali izgleda da čovjek nikada nije sasvim sam, ni kada bježi od sebe, a kamoli kada zaviruje u sebe.

Veličanov putopis, koji već zbog poduzetih napora čovjek mora cijeniti, više govori o putopiscu i ljudima koje sreće - po tome je ultimativno human - nego o krajevima kroz koje on gazi i njihovoj povijesti i kulturi. Po karakteru jebivjetar i antielitist, Veličan pikarski lakrdija i uz put se izruguje s luksuzom i konzumerizmom, s represivnim sistemima i institucijama, čak i psima na lancima, anarhoidno švrlja svojim stazama i bogazama, ne slučajno u karaoke baru pjeva baš Sinatrin "My way".

Knjiga je napisana u suautorstvu s Robijem V. i sjenom, povremenim "slijepim" suputnicima, opremljena s nekih 150 odličnih fotografija, jednom pjesmom i ludom željom - da se putuje, jer se može.

Boris Veličan rođen je 1977. slučajno u Offenbachu u Njemačkoj. Djetinjstvo provodi u kvartu na istoku grada Zagreba, zaposlen kao ministrant u župi Svih svetih. Osim u crkvi, radio je u ciglani na slaganju paleta, kao prodavač ženskih otmjenih cipela te kao NKV radnik u Ini-Okiju. Od prve značajnije provizije na milodarima kupuje Dr. Martens i odlazi iz Sesveta u život.

Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije još nekoliko godina radi različite poslove: bauštela u Njemačkoj, čistač u vrtićima, vozač direktora Svjetske banke. God. 1999. počinje putovati svijetom. Uz ostalo, pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora. God. 2006. diplomira kao prvi diplomant produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisao je četiri putopisne knjige: "Meni je svaki dan nedjelja" (Algoritam, 2005.), "Odavde do tralala : Putovanje svilenom cestom" (Algoritam, 2009.), "Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše" (Algoritam, 2011.) i Stakleni grad (V.B.Z., 2019.). Kad ne putuje, bavi se produkcijom i odgojem kćeri Marle.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.