Arnaldo Momigliano
Antička povijest i antikvar
- Nakladnik: Matica hrvatska
- Prijevod: Marko Špikić
- 11/2012.
- 115 str., meki uvez
- ISBN 9789531509794
- Cijena: 5.31 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Momiglianova studija o antikvarima, izvorno objavljena u časopisu Journal of the Warburg and Courtauld Institutes 1950., prva je knjiga toga talijanskoga povjesničara prevedena na hrvatski jezik. Riječ je o svojesvrsnom nacrtu, izvornoj i eruditskoj koncepciji historije antikvarnih studija u kojoj autor "statičnoj i pedantnoj sistematizaciji antikvara" suprostavlja "historijsku naraciju" (M. Špikić).
Na tragu "filozofskih historiografa" iz 18. stoljeća, Momigliano u središte povijesnih istraživanja postavlja distinkciju između izvornih i izvedenih autoriteta, odnosno između povijesnih vrela i izvorâ koji svjedoče o zbivanjima u određenom vremenu i historičara koji o tim zbivanjima donose sudove prema čuvenju ili čitanju.
**
Čitava moderna metoda historijskog istraživanja temelji se na razlikovanju između izvornih i izvedenih autoriteta. Pod izvornim autoritetima podjednako mislimo na izjave očevidaca i na dokumente te na ostale tvarne ostatke koji potječu iz istoga doba kao i događaji o kojima svjedoče. Pod izvedenim autoritetima mislimo na historičare i kroničare koji pišu i raspravljaju o zbivanjima kojima
nisu svjedočili nego su o njima čuli ili su o njima izveli zaključke izravno ili neizravno prema izvornim autoritetima. Hvalimo izvorne autoritete – ili vrela – zbog njihove pouzdanosti, ali hvalimo i ne-suvremene historičare – ili izvedene autoritete – jer pokazuju zdravu prosudbu u interpretaciji i vrednovanju izvornih vrela. Ovo razlikovanje između izvornih autoriteta i ne-suvremenih historičara postalo je zajedničkom baštinom historijskog istraživanja tek krajem 17. stoljeća.
I prije je, naravno, postojala razlika, no niti je bila točno izražena, niti se općenito uzimala kao nužna pretpostavka historijskog istraživanja. Takozvani antikvari igrali su istaknutu ulogu i postavili bitne probleme u formuliranju nove historijske metode i posljedično u stvaranju modernog historijskog pisma o antičkom svijetu. Pokazali su kako koristiti neknjiževne dokaze potaknuvši na razmišljanje o razlici između prikupljanja činjenica i njihova interpretiranja. Zadaća je ovog ogleda objasniti: prvo, podrijetlo antikvarnog istraživanja; drugo, zašto su antikvari igrali takvu ulogu u obnovi historijske metode u 18. stoljeću, i konačno, zašto je u 19. stoljeću postalo sve jasnije da više nije opravdano praviti razliku između antikvarnih i historijskih proučavanja.
(A. Momigliano, iz Uvoda)
Na tragu "filozofskih historiografa" iz 18. stoljeća, Momigliano u središte povijesnih istraživanja postavlja distinkciju između izvornih i izvedenih autoriteta, odnosno između povijesnih vrela i izvorâ koji svjedoče o zbivanjima u određenom vremenu i historičara koji o tim zbivanjima donose sudove prema čuvenju ili čitanju.
**
Čitava moderna metoda historijskog istraživanja temelji se na razlikovanju između izvornih i izvedenih autoriteta. Pod izvornim autoritetima podjednako mislimo na izjave očevidaca i na dokumente te na ostale tvarne ostatke koji potječu iz istoga doba kao i događaji o kojima svjedoče. Pod izvedenim autoritetima mislimo na historičare i kroničare koji pišu i raspravljaju o zbivanjima kojima
nisu svjedočili nego su o njima čuli ili su o njima izveli zaključke izravno ili neizravno prema izvornim autoritetima. Hvalimo izvorne autoritete – ili vrela – zbog njihove pouzdanosti, ali hvalimo i ne-suvremene historičare – ili izvedene autoritete – jer pokazuju zdravu prosudbu u interpretaciji i vrednovanju izvornih vrela. Ovo razlikovanje između izvornih autoriteta i ne-suvremenih historičara postalo je zajedničkom baštinom historijskog istraživanja tek krajem 17. stoljeća.
I prije je, naravno, postojala razlika, no niti je bila točno izražena, niti se općenito uzimala kao nužna pretpostavka historijskog istraživanja. Takozvani antikvari igrali su istaknutu ulogu i postavili bitne probleme u formuliranju nove historijske metode i posljedično u stvaranju modernog historijskog pisma o antičkom svijetu. Pokazali su kako koristiti neknjiževne dokaze potaknuvši na razmišljanje o razlici između prikupljanja činjenica i njihova interpretiranja. Zadaća je ovog ogleda objasniti: prvo, podrijetlo antikvarnog istraživanja; drugo, zašto su antikvari igrali takvu ulogu u obnovi historijske metode u 18. stoljeću, i konačno, zašto je u 19. stoljeću postalo sve jasnije da više nije opravdano praviti razliku između antikvarnih i historijskih proučavanja.
(A. Momigliano, iz Uvoda)
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
