Ševčenko je stvorio lik Ukrajine – plodne zemlje koju je Bog darovao čovjeku da bi uživao u svome trudu, a u stvarnosti ona je pakao na zemlji gdje je čovjek rob tuđinaca. S tom je spoznajom došao u Peterburg kao rob svojega gospodara Engelgardta, rusificiranoga potomka njemačkih došljaka, onih koji su došli u Rusiju i  koji su za služenje dobivali od careva ukrajinske zemlje sa seljačkim "dušama" kao vlasništvo. Tamo se otkrio još jedan talent mladog Ukrajinca – slikarstvo; zahvaljujući tomu  postao je poznat i otkupljen iz kmetstva.

Hvaljen i odlikovan polaznik Peterburške akademije slikarstva mogao bi postati uspješan umjetnik koji bi izrađivao portrete dvorskih i drugih bogataša ili pisao pjesme na ruskom kao mnogobrojni Ukrajinci stvarajući karijeru u imperijskoj prijestolnici, kao recimo njegov zemljak Jevgen Grebinka, autor čuvene romance Oči černyje…, ali nešto odozgo kao da ga je vodilo ukazujući na poziv: ne životni uspjeh, već trnovit vijenac nacionalnoga proroka. Sjećanje na napaćeni narod Ukrajine nije ga napuštalo i upravo takvom predočio je domovinu 1840. u pjesmama zbirke Kobzar, nazvane prema liku narodnoga barda s gudačkom kobzom.

Iza romantičarskih motiva i likova stajala je glavna ideja: predočiti jezik svoga naroda kao književni, ne i kao narječje seljačkoga plebsa maloruske provincije, kako su ga imenovali apologeti imperija, opovrgnuti tvrdnju da malorus može pisati samo po uzoru na Gogolja – obvezno ruskim jezikom, kako je uvjeravao ideolog književne velikodržavnosti Visarion Bjelinski. Ševčenko ga je ismijao i ustvrdio mogućnost stvaranja književnosti na jeziku svog naroda, što je potvrdio svojim pjesništvom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.