Uz knjigu "Odisejeve pjesme" poštar me je podario i knjigom s naslovom koji je disjunkcija: »Krilati kozorog ili ponoćne prijateljice« boja željeznog oskida srpa & čekića tek se naoko prepiturala u boju jantara koja se sljubljuje sa »zadržanom kaotičnom repaticom« (repatica u kaosu, što je to: je li to zvjezdana hobotnica, ili se sa svemirom posvadio Tesla iz Smiljana, pa svodom šara male Steve...

Čitatelj koji će za ovom knjigom posegnuti - a nju u ruke mora uzeti svatko tko poeziju čita, jer nakon ove knjige na našoj pjesničkoj sceni stvari više nikada ne bi trebale ostati njome netaknute-pitat će se tko je Nagulov u odnosu na Tanju? Iako odgovorno tvrdim da nemam pojma, kategorički tvrdim da je on subjekt Tanjine autobiografije koja je jedina istinska priča o njemu. Istinska zato jer sadrži sve...

Vladovićeva poetska, ili kako bi to vrlo vjerojatno volio reći semiopraktičar, iskustvenik jezika, mutant-semant-konkretist... (svašta je taj knjigar-peglar, nekad s više, nekad s manje argumenata, bio u očima drugih) proizvodna stiska sa svijetom logično se nastavlja na nešto što se je, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća označavalo kao poetiziranje nepoetičnoga, ili optimističnije...

Načinjena od politike koju Pogačar vidi kao usud drugotnosti, povijest se ponaša kao camera obscura čiji akteri, poput onog Marxova Hegela, doista hodaju po glavi. Za razliku od povijesti Pogačara više zanima nešto što je Nietzsche zvao genealogijom, a Foucault arheologijom: ona siva zona još neposloženih čestica konkretnih događaja čiju izvornost i autentičnost naknadno nagrdi baš povijest namećući...

Samo po sebi, baš kao i jezik, more je neutralno. Ono što mu osigurava elemente uzvišenog, strašnog, nepreglednog, dubokog, mirnog, neukrotivog... je moru izvanjsko. Osim, naravno, ako poetika koju se odabere da se o moru govori svoju po-etičnost ne pokaže nediranjem njegove uzvišene veličine. A, ako ovakva odluka može biti produktivna za tretman mora, zašto ne bi bila i za tretman neizrecivih i uzvišenih...

Prividan paradoks (ne)ograničenja u poeziji razvidan je u pjesmama koje je Sanja Lovrenčić sakupila u knjigu,