Slijedivši osobni senzibilitet pjesnika koji, ako je dobar, uvijek k nama dolazi niotkuda, Bajsić je, barem se tako čini, ovdje napisanu pobunu, što se njezine poetske ideologije tiče, počeo podizati baš s te kote između diktature i anarhije; iz polazne točke submisivnog diktatora slova u vremenu u kojemu i sama anarhija zvuči nekako pregaženo sentimentalno. Da je toga itekako svjestan, Bajsić ilustrira...

"Raspeće strasti" već i naslovom sugerira o kakvom će romanu biti riječ - osuvremenjivanje i "otjelovljenje" Marije Magdalene, između ostaloga inspirirano i knjigama kao što su "Sveta krv, sveti gral" ili pak megauspješnica "Da Vincijev kod", na koje se i autor sam referira u uvodnome dijelu, natopljeno je ogromnom količinom patosa i vrlo izravnim rabljenjem religiozne simbolike, no ipak bez ozbiljne...

Pitanje o jezičnoj kolijevci materinjeg jezika pogotovo postaje akutno (ne gubeći, naravno, na svojoj kroničnosti) kada se radi o takozvanim malim, nedominantnim kulturama. Bez obzira na njihovo bogatstvo, dok govore materinjim jezicima, te kulture ne komuniciraju unutar globalne mreže. Ta trajna priča o posredovanju i (dis)lociranosti materinjeg jezika, vraća nas u našu osobnu kolijevku, kao i u onu našega...

A tko je Krste Juras, pitat će ne jedan naš čitatelj koji je, nakon što se je "zrigal natašće" u lavandin kakve nove Particije Kožulić, na užas kvarta, promuklo zarevao "Jubi san jubi vašu kćer", ili nedajbože "Nepal, Ganges, Brahmaputra". Znate one Ibričine!? A da ne govorim o neizlječivo edipalnim Dalmošima koji su, s krunicom u lijevoj i bevandom u desnoj, sa suzom u oku, pjevušili "Dobra ti...

“Komo” je roman u kojem pripovijedanje teče polagano i u kojem se u fabularnom smislu ne događa puno - jedan se pisac koji trenutno ne piše našao u sredini koja nije njegova, u idiličnom kraju tako različitom od Beograda iz kojega je stigao, tu susreće neke ljude, pije, šeta prirodom, planinari, konverzira koliko je potrebno, i to je uglavnom sve. No, taj minimalizam s kojim se opisuje...

Početkom dvadesetih Scott i Zelda bili su poput literarne verzije Beckhama i Victorie. "Idol i njegov Ideal“ pisali su mondeni kroničari. "Oni su koračali naprijed, a ispred njih su na crvenom tepihu fotografi hodali natraške.“ Zelda je javno pušila, plesala po stolovima Manhattana i kupala se po fontanama. Zbog pijančevanja izbacili su ih iz nekoliko luksuznih newyorških hotela. "Bili smo glavna...