Ane Paška je onaj najslobodniji dio mene. Ane Paška je i najkreativniji dio mene. Dakle, ona ja kojoj dopuštam da se izrazi, baš kao u nekoj najneokaljanijoj vrsti impulsa. Dakle, kad nešto osjetim kao viziju i impuls iznutra, to će izraziti Ane Paška, bez obzira na to što netko o tome mislio, da li se to uklapa u nekakav žanr ili što god.

Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...

Otići u Hirošimu i Nagasaki za mene je bio način da uvidim kako je na mjestu koje je bilo potpuno sravnjeno sa zemljom praktički ponovno izgrađena nada. Ponovno je izgrađena nada, vjera u budućnost, u nastavak čovječanstva, vrste, sve je to obnovljeno, tako da znamo da je to moguće, moguće je čak i nakon potpunog uništenja i to je činjenica.

Svaki je roman u određenoj mjeri pregovaranje između unutarnjeg života lika i vanjskoga svijeta. U gotovo svakoj priči i romanu koje sam napisala susreću se i sukobljavaju svijet mašte i onaj 'stvarni'. Dobra ilustracija tog sukoba stalna je bitka između duboke i poetične noći i one čiju tamu neprestanu prekida ili razvodnjava umjetno svjetlo moderniteta.

Da, svjetovi mojih četiriju junakinja su polomljeni ili napukli, ali ja im nudim priliku da ih ponovno sklope i poprave. To mi je bilo jako važno. Uza sav mrak o kojemu pišem u romanu, uz siromaštvo, usamljenost, loše brakove, nedostatak samopouzdanja, nasilje... željela sam pružiti nadu. Zato roman završavam zagrljajem, a započinjem psovkom.