Bjelina papira često je vjetrometina na kojoj, ranjivi i ogoljeni, ali nespremni prihvatiti poziciju žrtve, stoje moji likovi – autsajderi, najčešće autsajderice – i traže smisao. Ako se njihove samoće, emocije, istine i potrage negdje preklope s čitateljevim i donesu mu nešto dobro, tada sam napisala dobru priču ili pjesmu.

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.