U kritici treba biti i osobnog stava kritičara/kritičarke prema djelu, što kritiku također udaljava od znanosti i približava književnosti, no kritika nije ni književnost. Najbliža je možda publicistici, no nije ni to. Kritika po meni nije ni znanstveni, ni književni, ni publicistički žanr, nego nešto četvrto, što ima obilježja svega trojega.

Besmisleno je to gomilanje ukoričenog papira po skladištima, bez ideje i potrebe da završi na noćnim ormarićima i u regalima hrvatskih stanova. A s visokom krajnjom cijenom knjige i ovim modelom financiranja, nepotreban je i napor gospodarstvenika da prodaju ono što su proizveli – jer im je financijska podrška javnih sredstava dovoljna (naravno, ovo govorim s malo pretjerivanja).

Želimo li neki tekst zaista prevesti kako spada, moramo se o njemu detaljno informirati, uzeti u obzir i domete književne znanosti. Bojim se da to u našem prevodilaštvu nije baš uvijek slučaj. Kako su naši prijevodi dosad izgledali kao da su prepisani jedan od drugog, 'Preobražaj' se nije mogao ni tumačiti drukčije nego što smo to učili u školi, dakle, kao priča o otuđenju s teškom primjesom...

Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama.

U Kini su zmajevima dodavali prste jer ih je nasekirao broj prstiju koji sam ja nacrtao, postoji i cijela filozofija o tome, recimo japanski i kineski zmajevi nemaju isti broj prstiju. Jednom je neki Kinez crtežu nadodavao prste u mom stilu pa su mi poslali da provjerim, i stvarno je dobro napravio (smijeh).