Svaki je roman u određenoj mjeri pregovaranje između unutarnjeg života lika i vanjskoga svijeta. U gotovo svakoj priči i romanu koje sam napisala susreću se i sukobljavaju svijet mašte i onaj 'stvarni'. Dobra ilustracija tog sukoba stalna je bitka između duboke i poetične noći i one čiju tamu neprestanu prekida ili razvodnjava umjetno svjetlo moderniteta.

Gita Wolf, spisateljica je i vlasnica jedne od najzanimljivijih i najoriginalnijih nakladničkih kuća u Indiji – Tara Books. Knjige i slikovnice koje objavljuje, izlaze iz bilo kakvih okvira, ostavljajući čitatelja da se u čudu pita kako je moguće slikovnicu toliko približiti poeziji, metafizici, filozofiji a opet, istovremeno je učiniti dostupnom i razumljivom i onima koji ne znaju čitati?!?

Da, svjetovi mojih četiriju junakinja su polomljeni ili napukli, ali ja im nudim priliku da ih ponovno sklope i poprave. To mi je bilo jako važno. Uza sav mrak o kojemu pišem u romanu, uz siromaštvo, usamljenost, loše brakove, nedostatak samopouzdanja, nasilje... željela sam pružiti nadu. Zato roman završavam zagrljajem, a započinjem psovkom.

Moji likovi su mali/mladi i nevini/naivni, nisu neke velike pameti (više su, rekla bih, bez pameti), ali imaju srca i razne bedaste, ali čvrste životne stavove. Imaju također i male planove i male ideje, a svijet je velik i nepoznat i iza ćoška ih čekaju svakojake prepreke i čuda pa ih oblažem ljubavlju i odijevam u jezične benkice da ih štite.

Kad dobijemo slikovnice za žiriranje na Ovci, iznenadim se uvijek iznova kad vidim tu hiperprodukciju, posebno s ilustratorske strane. Pritom znam da se na jednoj slikovnici radi mjesecima, ako je želiš ozbiljno napraviti. Valjda se danas kod nas nikome ne isplati uzeti toliko vremena: naprave najbrže što mogu jer su honorari mali i od njih se ne može živjeti.