U Kini su zmajevima dodavali prste jer ih je nasekirao broj prstiju koji sam ja nacrtao, postoji i cijela filozofija o tome, recimo japanski i kineski zmajevi nemaju isti broj prstiju. Jednom je neki Kinez crtežu nadodavao prste u mom stilu pa su mi poslali da provjerim, i stvarno je dobro napravio (smijeh).

Čitatelju nije teško dati do znanja da zaključi kako je nešto prešućeno i potaknuti ga na to da razmisli o tome što bi to moglo biti. Imam, međutim, jednu prilično zločestu naviku – volim pisati likove koji nisu iskreni ni sami prema sebi ni prema čitatelju. To znači da čitatelj mora shvatiti da mu glavni junak ponekad i laže, to jest da govori stvari koje su u suprotnosti sa stvarnim smislom priče.

Kada pišem tko je bio onda mislim prvenstveno na „povijesnoga“ Gotamu Buddha. Za mene je, kao zapadnjakinju, prirodno koristiti prošlo vrijeme ali za budiste je Buddha na neki način i dalje prisutan kroz svoje relikvije, mjesta hodočašća i, najvažnije, kroz nauk koji je ostavio svijetu u naslijeđe.

Od svoga prvoga romana pa do zadnjega, kroz sve svoje priče strasno ustrajem na gradnji napetosti, jeze i atmosfere nesigurnosti. Graditi i izgraditi atmosferu nesigurnosti, uljuljkivati čitatelja opisom sitnih pokreta svakog važnog lika sve do trenutka kada čitatelj postane svjestan da prisustvuje početku tragičnoga kraja, ne dopustiti mu da ostavi štivo, težak je literarni postupak.

Književnost i umjetnost privlačne su nam i zbog toga što imaju potencijal djelovati na nas na nepredvidljive načine i izazvati snažne reakcije koje ne možemo odmah objasniti. Čini mi se da je ljepota našeg posla u toj neizvjesnosti, zbunjenosti, očaranosti, nekad i uništenosti tekstom. Cilj je da probamo shvatiti kako se i zašto to događa, pomoću kojih tekstualnih mehanizama, ali ne mislim da moramo,...