Književnost ulazi duboko u čovjekovu nutrinu. Za književnost može biti jednako važno je li na stol upravo sletjela muha ili je vani počelo kišiti, kao i ishod neke bitke. U tome je razlika u odnosu na historiografiju ili novinarstvo: književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi, na ono što se događa u ljudskoj intimi.

Bjelina papira često je vjetrometina na kojoj, ranjivi i ogoljeni, ali nespremni prihvatiti poziciju žrtve, stoje moji likovi – autsajderi, najčešće autsajderice – i traže smisao. Ako se njihove samoće, emocije, istine i potrage negdje preklope s čitateljevim i donesu mu nešto dobro, tada sam napisala dobru priču ili pjesmu.

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Kada pišem tko je bio onda mislim prvenstveno na „povijesnoga“ Gotamu Buddha. Za mene je, kao zapadnjakinju, prirodno koristiti prošlo vrijeme ali za budiste je Buddha na neki način i dalje prisutan kroz svoje relikvije, mjesta hodočašća i, najvažnije, kroz nauk koji je ostavio svijetu u naslijeđe.

Ne želim romanom zadirati u religijska pitanja, to me ne zanima – zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim, ispričana s ljudske pozicije. I tu se skriva moj glavni motiv za roman: što je potrebno da se od ljudskog, dakle slabog i kvarljivog, načini božansko, jako, vječno? Namjerno pričam u šiframa, ne želim previše otkriti, neka čitatelji sami otkrivaju.