Želimo li neki tekst zaista prevesti kako spada, moramo se o njemu detaljno informirati, uzeti u obzir i domete književne znanosti. Bojim se da to u našem prevodilaštvu nije baš uvijek slučaj. Kako su naši prijevodi dosad izgledali kao da su prepisani jedan od drugog, 'Preobražaj' se nije mogao ni tumačiti drukčije nego što smo to učili u školi, dakle, kao priča o otuđenju s teškom primjesom...

Čini mi se da nam svima nedostaje dijeljenje iskustva umjetnosti, možda smo preužurbani, a za takve susrete treba izdvojiti vrijeme. I nema veze je li umjetničko djelo o kojem razgovaramo dobro ili loše, čak je ponekad rasprava i bolja kad je loše (smijeh). Važno je stvoriti povjerenje, sigurnu zonu u kojoj se ne trebaš autocenzurirati, to je nevjerojatno plodno.

Književnost ulazi duboko u čovjekovu nutrinu. Za književnost može biti jednako važno je li na stol upravo sletjela muha ili je vani počelo kišiti, kao i ishod neke bitke. U tome je razlika u odnosu na historiografiju ili novinarstvo: književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi, na ono što se događa u ljudskoj intimi.

U Kini su zmajevima dodavali prste jer ih je nasekirao broj prstiju koji sam ja nacrtao, postoji i cijela filozofija o tome, recimo japanski i kineski zmajevi nemaju isti broj prstiju. Jednom je neki Kinez crtežu nadodavao prste u mom stilu pa su mi poslali da provjerim, i stvarno je dobro napravio (smijeh).

Kada pišem tko je bio onda mislim prvenstveno na „povijesnoga“ Gotamu Buddha. Za mene je, kao zapadnjakinju, prirodno koristiti prošlo vrijeme ali za budiste je Buddha na neki način i dalje prisutan kroz svoje relikvije, mjesta hodočašća i, najvažnije, kroz nauk koji je ostavio svijetu u naslijeđe.