Studentima bibliotekarstva bih rekla: učite što prije o dodatnim vještinama, posebno digitalnima! Učite o javnom nastupu, čitajte puno, vježbajte strani jezik, pronađite ono nešto u sebi što će vas istaknuti u odnosu na sve druge koji će imati istu diplomu kao vi, jer ta dodatna vještina je najvažnija kod budućeg zapošljavanja u vremenu u kojemu se opis posla knjižničara radikalno mijenja.

Svijet nije više mjesto kakvo je bilo u 80-ima o kojima si me pitao na početku razgovora, u kojem smo proveli formativne godine. Pa ako je zaista samo novac važan, ako je važniji od ljudskih života, onda je sve što smo mislili i u što smo vjerovali bilo pogrešno.U takvom svijetu uopće nije čudno da je umjetnost postala nevažna. Ili ipak nije?

Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Kad bismo na putu susreli ljude i onda im, u neobaveznom razgovoru na pitanje odakle toliko vremena za hodanje odgovorili iskreno i rekli da smo ostali bez doma, bila sam istinski šokirana i preneražena jer su se ljudi fizički odmicali od nas. Privlačili bi djecu i skratili uzice psima. Kao da im to što nemamo dom predstavlja neposrednu prijetnju.

Kao i u svakom drugom poslu, važno je biti svjestan da nećete odmah početi zarađivati, potrebno je neko vrijeme da prihodi nadmaše rashode. Ekonomisti kažu da je za to potrebno tri godine, u našem slučaju je bilo baš tako. Također je važno objavljivati knjige koje će se prodavati, ne može se živjeti samo od potpora kulturnih institucija.