Na mnogo načina, prošli smo kroz digitalnu transformaciju čak i u njenim ekscesima, ovladali smo njome; ali još uvijek imamo sjećanje na svijet prije. Mislim da otud dolazi naša kolektivna čežnja za 'autentičnošću' – ideja da je nešto duboko, staro ili istinito izgubljeno, neka povezanost s načinom života kojeg se nejasno sjećamo, ali ga nikad nismo stvarno iskusili.

Sreća, što je to? Neuhvatljiva mantra današnjega doba ili stvaran osjećaj kojemu su ljudi težili i prije nego što smo se navikli živjeti u svijetu u kojem se pokazujemo drugima puno više nego ikada (ili bar neki od nas), u kojem proizvodimo svoje trenutke sreće kako bismo se njima mogli pohvaliti, izložiti ih na društvenim mrežama, neki od nas svjesni, a neki i ne, da su to samo povremene slike, varljive...

Pitanje je jesmo li sposobni zamisliti išta drugačije od kapitalizma i na koji način? Vrbančić će reći da budućnost, čak i ako je zamišljamo isključivo kao distopiju, treba fiksirati, a onda i uroniti u svu složenost njene traumatične katastrofičnosti. To je neka vrst sprovođenja psihoanalize kolektivne svijesti koja tendira prema propasti. Pritom se vraća Jamesonu koji a priori odbija sve...

Vanda Mikšić svojom je znanstveno opremljenom studijom proizvela spretan spoj prakse i teorije prevođenja, uzimajući u obzir metodološke smjernice ponajprije traduktologije, lingvistike i znanosti o književnosti, a potom se usmjeravajući i diskursnim teorijama, semiotici, filozofiji itd. Studija se tako, čak i ako nismo traduktolozi ili prevoditelji, čita lako, a njezina je posebnost što detaljnije...

'Krv anđela' knjiga je koja podučava, upozorava i oplemenjuje – makar se dio čitalaca ne slagao s tezama u njoj iznesenim – uz opasku da niti u jednom trenutku sa sigurnošću ne prepoznajemo eksplicitni autoričin stav o razmotrenim fenomenima. Premda poziciju Johanne Sinisalo apropos ekoloških i transcendentalnih pitanja s pristojnom pouzdanošću možemo pretpostaviti.