Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.

Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.

Čitajući 'Rat' svjedočimo kako je ova proza surova, jezikom često i sirova, neprofinjena, istovremeno odraz, djelo vrhunske čistoće i profinjenosti. Zahvaljujući doživljaju i shvaćanjima pjesnika, koji samim djelom svoju, takoreći, 'do kosti' prljavu pripovijest o ratu nadrasta i zaokružuje, Céline pokazuje, promatrajući, u suštini, čovjekovu neutaživu žeđ za ljubavlju, za fizičkim dodirom, za...

Na kulturu gledam kao na nešto što je u suprotnosti sa znanjem 'kako?', znanstvenim znanjem, sposobnošću da interveniramo u svijet i oblikujemo okoliš. Kultura se odnosi na stalnu potragu za smislom, na postavljanje velikih pitanja koja traže odgovor 'zašto'. Zašto smo ovdje? Kako da se snađemo u svijetu?

Pretpostavljanje izraza 'suvremeno narativno pjesništvo' terminološki diskutabilnom izrazu 'stvarnosno pjesništvo' opreznije je rješenje, mada ni ono nije lišeno svojih slabosti. Uzmemo li u obzir uvodno naglašene kriterije ovog pravca (ili 'pravca'), tada se nameće nedoumica apropos sinonimije između dviju rečenih sintagmi: pojednostavljeno, svako 'stvarnosno' pjesništvo jest (ili bi trebalo biti)...