Ignoriramo li ton i New Age vokabular za kojim prečesto poseže, dobit ćemo sasvim zgodan i jednostavno napisan priručnik i self-help knjigu koja ne traži svoju žrtvu (ciljanu publiku) i koja ne cilja na slabosti, već u središte stavlja ne nas (stvaratelje), ne samo umjetnost, nego međusobnu povezanost čovjeka, svijeta ideja i prirode. Ona inzistira da je sve spojeno, da sve jedno je.

Sršen je uspio ostati barem stepenicu iznad memoarističkog žanra prepunog predvidljih emocija a mnoštvo kolokvijalizama oživljava grad i na jezičkom, a ne samo arhitektonskom nivou. Od svega što se u knjizi nalazi, možda je upravo to najvrijedniji element koji čitatelju otvara vrata u kulturu življenja i mentalitet koji se najbolje manifestira upravo kroz jezik.

Utisak s kojim se dio ljubitelja Glamuzinine poezije zasigurno neće složiti glasio bi: najbolji su trenuci njegova dosadašnjeg opusa oni u kojima, a u korist intimističkog pisanja o porodici, opsesija seksom pada u drugi plan ili biva posve izostavljena. Spomenuti je korpus pjesama utoliko izvedbeno znatno uvjerljiviji od pjesama koje vonjaju po krvi, znoju i spermi.

Obilježen brojnim digresijama i epizodama iz prošlosti, roman postupno razotkriva Jerkovu odbojnost prema provinciji kojoj predbacuje vlastitu umjetničku nerealiziranost. Jerka je moguće opisati kao Vrančićevu krnju inkarnaciju, nerealiziranog umjetnika iznimno bogatog čitalačkog iskustva. On, naime, mnogo čita i vodi bilješke prožete čestim citatima i referencama, no stečeno čitalačko iskustvo ne...

Postavka romana smjela je i razmjerno originalna, tekst je hipnotičan i uvlači, kako predmetom tako i atmosferom, no fabularna provedba umnogome je konfuzna, na mjestima teško prohodna i ne uvijek uvjerljiva. Ipak, umjetnički efekt, kao i prodornost uznemirujuće poruke, neporecivi su. Mogućnost da bilo koja demokratska europska država ogrezne u totalitarizam bliža nam je i izglednija nego se usuđujemo...