Kompilacijski materijal, montiran u zasebnu umjetnički motiviranu cjelinu, naposljetku rezultira originalnim proizvodom – u ovom slučaju novom knjigom poezije – kojoj time valja pristupiti kao stvaralačkoj novotvorini. Osim što autor postupkom kompilacije zahvaća materiju vlastitog dosadašnjeg opusa (kako onog iz samostalnih pjesničkih zbirki, tako onog iz 'tekuće proizvodnje'), 'montažni postupak' –...

Literaturu ne smijemo opterećivati političkom korektnošću, apropos čega nisam posve siguran bi li ovakav prvijenac – da se dogodio negdje drugdje (recimo u Hrvatskoj) – imao šanse proći kao prvorazredna književna senzacija. Potomci imigranata, klinci suočeni s krahom iluzija potaknutim klasnom podjelom, teško da imaju želju (umjesto na autodestrukciju) usredotočiti se na politički korektni narativ...

Usudio bih se reći da nas ne treba nitko držati za ruku da bismo pronašli put do teksta, a kao što sugerira, autorica ionako ima pametnijeg posla od toga, promišljajući prirodu žene na nivou fiktivnog i opipljivog. Zato je u knjizi i toliko upitnika, jer njeno pisanje nije nikakav priručnik i ne nudi konačne odgovore. Autorefleksija i sumnja su esencija ove autorske poetike.

Ma što bio Stipe Šuvar, mada se ne slažem s njegovim političkim idejama, ma koliko se ne sviđao ni umivenoj ljevici ni građanskim liberalima, a pogotovo ne mekoj ili tvrdoj desnici, osobno mi imponira svojom dosljednošću. Za razliku od hrvatskih standardnih običaja, on nije bio ujutro partizan, u podne liberal, navečer ustaša, ili drugim redoslijedom, ali istim sadržajem!

Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.