Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.

Mannovo je djelo utoliko interesantnije jer pokazuje dvostrukost, upitnost morala, žalobnu uskogrudnost motiva i kod takozvanih 'intelektualaca i umjetnika', mislećeg sloja društva, koji nerijetko, u složenosti društvenih slika, figuriraju kao javni pojam za kritičnost i neovisnost pogleda, predstavljajući slavljene i časne uzdanice koje njihova nepotkupljivost čini nositeljima visokih uzusa.

Roman Tine Harnesk govori o 'teškim' temama, ali on progovara i o mogućnosti nadilaženja i liječenja trauma. A to uvelike uspijeva zahvaljujući iznimno vještom pripovijedanju, obilježeno poetskim slikama i sveprožimajućem humoru. Osobita je vrijednost ovog romana uspjelo kombiniranje tradicionalnih žanrova bajke i legende sa suvremeno shvaćenim romanom potrage i krimićem.

Očito je da su spone davno popucale i da Sexon nije motiviran za neku podrobniju priču o sebi i Karajliću, što je i shvatljivo, premda bi da je suprotno knjiga bila interesantnija, a čini mi se i dublja. Ali, kako je rečeno na početku ovog teksta, i Kontić i Sexon stvar su postavili ekstenzivno, bez naročitog interesa za dubinske prodore, što s jedne strane knjigu čini obuhvatnijom i protočnijom, a s...

Pavičićev novi roman je vizualan i filmičan, što mu je, s odmakom gledano, i najjači adut; autor spretno organizira mizanscenu pa lakom rukom po njoj premješta figurice prepuštene vrteški sudbine. A čitatelj, on prizorište ne promatra sa strane, nego je čitavo vrijeme unutar kadra, guši ga smrad gareži, ali i tješi miris pašticade za koju u knjizi dobivamo sugestivan recept.