Ne poznajem nikoga tko bi me nazvao optimistom, ponajmanje nepopravljivim. Iako, da, volim zabaviti druge ljude, volim kad se iskreno nasmiju nečemu što sam ispričao ili napisao. I sam se volim smijati tuđim pričama, to mi je podjednako drago, pa i kad je zezanje na moj račun. A što se novinarstva tiče – ne, nisam još kapitulirao, ali ruganje stvarnosti postaje mi sve napornije.

Volim objavljivati knjige u čiju kvalitetu, kao prvo, duboko vjerujem i sam, a kao drugo, koje kao dobre prepoznaju zahtjevni čitatelji (ali to drugo dolazi tek nakon objavljivanja). Teško je objavljivati samo dobre ili odlične knjige, pa su neke od njih prosječne, ali sjajno je da svake godinu ili svake dvije godine uspije jedna stvarno sjajna.

Izdavaštvo ima svojih mana, ali je divan posao, koliko god trenutno bio nezahvalan, i ne bih ga mijenjao. Možda nadopunjavao – tipa u sklopu knjižare koju uskoro otvaramo će biti i kafić. Onda više neću biti samo izdavač nego i ugostitelj, valjda. To je ta 'diversifikacija portfelja', jelte, da se izrazim popularnim menadžerskim žargonom.

Svaki veliki književni opus je kontinent za sebe. Postoji kontinent Nabokov, kontinent Ahmatova, kontinent Andrić i tako dalje. To što je Andrić poznatiji od primjerice Krleže ili Kiša, ne mora značiti da je njegovo djelo bolje. On to ima zahvaliti Nobelovoj nagradi. Što se tiče Andrićeve ličnosti: među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista.

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.