U inat naslovu Šimpraginu novu knjigu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i svih prigradskih, (polu)ruralnih...

'Strano tijelo' Franje Janeša roman je koji u sebi sadrži žanrovske elemente krimića, misterije, horora, egzistencijalizma, možda i crne komedije, čini uzbudljivu cjelinu koja, usprkos multižanrovskim nanosima, niti na trenutak ne asocira na recepcijski neprobavljivi literarni bućkuriš. Naprotiv, djelo je lišeno upadljive stvaralačke pretencioznosti.

'Nesanica' nas Ivi Andriću približava iznimno blizu, gotovo bi se moglo kazati da je kroz ove, nekada iznimno sugestivne zapise, pisca moguće osjetiti kao živu pojavu ili duha u čijem se prisustvu boravi, sa čijim se patnjama suosjeća, čiji se strahovi i boli, ali i nenadana ushićenja i vedrine, bodrosti, prepoznaju, tako reći kao na vlastitoj koži.

'Pačinko' progovara o temama omiljenim u postmodernizmu. Široka problematika Drugih prvenstveno se odnosi na korejske imigrante – a onda i na imigrante općenito – ali se u tome ne iscrpljuje. Pripovijedajući o prošlosti i sadašnjosti jedne imigrantske obitelji, 'Pačinko' govori o vrlo suvremenim temama identiteta, Drugih i položaja žene.

Ostavljam dvojaku mogućnost literarne kategorizacije djela, osobno bih bio skloniji govoriti o zbirci kratkih priča. Potreba da zbirka kratkih priča ipak bude roman pritom vjerojatno proizlazi iz marketinških pobuda, mada praksa potvrđuje da i postmodernističke zbirke kratkih priča, čak i na postjugoslavenskom prostoru, mogu postići kanonski status.