'U kojoj je mjeri povijest ludila povijest čovjeka?' pita se Torre, a u kojoj 'povijest psihijatrije'? Povijest psihijatrije je nerazdruživo povezana s poviješću ludila tek zadnja dva stoljeća, a sve ono prije bila je tek samorodna povijest ludila kao ambivalentnog, hibridnog koncepta u kojem se biološko i kulturno zatječu u nepojmljivo zamršenom zagrljaju.

‘Drugi zakon termodinamike’ solidno je napisana proza; Glamuzina zanatski vješto vodi dramaturgiju teksta, piše precizno i uravnoteženo, bez velikih stilskih oscilacija. Uvodi pritom u svoju prozu i nove elemente, no ostaje dojam da se svojom poetikom požude već pomalo ponavlja.

Bespomoćnost, empatija, ljubav, sve se to u raznim oblicima ponavlja kroz ovu zbirku - kao i dobrota, što sugerira i sam naslov knjige. Dobrota koja ne nudi lijek ali svakako empatiju, jezik svijeta koji tek treba upoznati. Još uvijek, ili barem na kratko, slobodna od očekivanja sredine koja je tek treba prihvatiti kao svoju. Proverbijalni expat, nomad koji više nigdje nije formalno kod kuće.

Kontekst Spitzerova kritičkog polazišta jednak ili barem dio iskustva kulture koju kritizira, dok Kovač s druge strane polazi od jednostavne pretpostavke uzajamnog povjerenja između čitatelja i autora temeljenog na nekakvoj, ma kakvoj god bilo, esencijalnoj ljudskosti. 'Vjeruj mi na riječ', kaže Kovač, a Spitzer nešto glasnije: 'vjeruj mi na broj uz riječ', tako to nekako izgleda, svatko će naći svoga...

Zadovoljstvo u čitanju 'Trajekta u šumi' počiva i na dojmu da je autor predano, vrlo strpljivo i pedantno radio na rukopisu. Zbirka mnogo govori o važnosti stvaralačke discipline, ali i o bitnosti, u odnosu na stvaralaštvo samo, bogatoga čitateljskog iskustva koje je, iz pročitanoga bih zaključio, u Božića neupitno.