Žanrovska neodredivost mojih knjiga predstavlja problem teoretičarima i kritičarima jer ne znaju kako bi klasificirali moje tekstove – je li to roman, esej, poezija u prozi ili nešto četvrto. Čitatelji s tim nemaju problema, štoviše, iskustvo mi je pokazalo da takvu žanrovsku neodredivost vole. Vjerojatno zbog toga što naš um funkcionira na takav način, a ne čisto i definirano. Svi nosimo puno...

Tko si želi jako olakšati stvar, tvrdit će, dok piše o ratovima i zločinima koji su u njima počinjeni, da je blizak žrtvama, da žali zajedno sa žrtvama, i sliniti nad njihovom sudbinom, kako sam napisao na jednom mjestu. Ali to još uvijek nije literarna kategorija. Ovo može zvučati hladno ili cinično, ali literarno je daleko vrednije kad se izvještava s distance. Ponekad je ta distanca naprosto pitanje...

Moj odnos prema Rijeci je ozbiljan i specifičan, to je moj rodni grad, tamo sam proveo djetinjstvo i mladost, pa to je za čovjeka jako važno, to su mjesta gdje se vraćaš, kuća je to, tako nešto. A Zagreb isto volim. Meni je i bolje u Zagrebu nego što to zaslužujem, radi se samo o pogledu na svijet i o očekivanjima od života. Tu sam uvijek znao biti skroman i to me je spasilo mnogo puta. Mene smeta glupost...

Tradicija bi trebala biti živ i dinamičan dijalog između »onog što je naše« i »tuđega«, ali kod istočnoeuropskih naroda taj proces ne teče tako zbog toga što mi tuđe prisvajamo i nazivamo svojim, a bojimo se onoga što ne možemo prisvojiti – to je poznati strah od gubitka identiteta u široj europskoj zajednici. Mi ne poznajemo kulturna prožimanja, već samo slijed histeričnih prisvajanja. S tim...

Gledajući Mediteran izbliza, bolje reći iz njega samog, osjećaj gubitka temeljnih vrijednosti izgleda tragično i rezultira raseljavanjima i kolektivnim egzodusima, kao da to više nije svijet koji je u stanju svojom čarolijom zadržati iole ambicioznijeg čovjeka. To je svijet kojem je vlasnik preko noći postao netko drugi i nepodnošljiv je osjećaj nemoći kreiranja vlastitog svijeta.

Tijelo nas često izdaje kad se želimo posvetiti uzvišenom. Ljubav koja se rađa iz proljeva životna je činjenica i gotovo svatko, ako je malo živio, ima u svom iskustvu nešto takvo... Muški likovi mojih priča često u sebi nose upravo tako drastično manifestiranu podvojenost tijela i duše. Jedan od njih čak kaže kako je svako zaljubljivanje kod njega popraćeno s blagim gađenjem prema spolnom odnosu s...