Autori (pisci, prevoditelji i svi ostali) napokon bi trebali osvjestiti činjenicu da je uredništvo nekog časopisa ili portala u vrlo sličnoj poziciji kao i oni, i da je ta njihova međusobna 'egzistencijalna sličnost' dobra osnova za zajedničko lobiranje u Ministarstvu kulture i medija, lobiranja ne samo za svoju već i za bolju poziciju onog drugog.

Možda bi o djeci valjalo govoriti iz perspektive umjetnosti, koja vrlo točno detektira da je učenik svaka osoba koja sustavno slama granice svog neznanja i svoje nesigurnosti, dakle nebitno je ulazi li u proces saznavanja kao „pošiljatelj“ ili kao „primatelj“ poruke. Te su role neprekidno zamjenjive. I fantastično dinamične. Možda je, dakle, vrijeme da registriramo da duboka ravnopravnost učitelja i...

U dubljem čitanju, pred nama je zapravo esej o zajedničkom svijetu, kao i zajedničkom užitku u svijetu, u kojem su nam najbliže životinjske vrste. Jer i mi sami ličimo na te životinje: možemo se prepoznati u njihovim oprezima, asertivnostima, umiljavanjima, otrovnim bodljama, zakopavanjima u pijesak.

Mnogi, pogotovo manji nakladnici, reći će kako je Interliber jedina prava knjižara u Hrvatskoj, u kojoj mogu izložiti sva svoja izdanja, pokazati što su sve objavili jer postojeća knjižarska mreža se u prevelikoj mjeri okrenuli knjižnom mainstreamu. Na žalost, mreža manjih kvalitetnih knjižara nije se dostatno obnovila, i često se brkaju raznorazni second-hand shopovi s punokrvnim knjižarama.

U Srbiji ne postoji društvo pisaca za djecu i mlade. Nije ga nikada ni bilo. Ne znam je li se situacija promijenila, ali prije par godina (kada je Jasminka Petrović zatražila članstvo u jednom od dva društva književnika Srbije) pisac koji je pisao isključivo za djecu i mlade nije mogao postati član društva književnika. Ma koliko knjiga imao.