S prevedenom knjigom na more

Preporuke za ljetno čitanje - prijevodi

Da parafraziram jedan od tristošezdesetsedam članaka na temu ruksaka – ili cekera s pomponima – punih knjiga koje nosimo na more: Što nam treba da bi ljetovanje i odmor bili potpuni? Dobar prijevod je uvijek dobar izbor, a odličan prijevod još i bolji!

Otkad je poslovična živa u termometru počela rasti, vjerojatno je i vaš newsfeed zatrpan ljetnim preporukama. Nađe se tu dobrih tekstova i sjajnih knjiga, i sve one imaju autore i naslov, poneke čak i nakladnike i godinu izdanja, a baš nijedna nema prevoditelja. Pa sam se ja uhvatila zahtjevna zadatka: pronaći knjige koje nisu izvorno napisane na hrvatskom jeziku. To što mislite da jesu samo je privid, a njega održavaju neki ljudi koji rijetko imaju odmora, a posebno godišnjega. Ali to vas ne treba spriječiti da odahnete uz njihove koautorske tekstove - i usput doznate nešto o njima kojima slijepo vjerujete dok vas vode kroz remekdjela suvremene književnosti, a da ih niste ni upitali kako se zovu.

Štiva koja predstavljamo nisu nužno najnovija, ali jesu najzanimljivija. Na popisu su pod pretpostavkom da knjige nemaju rok trajanja, i da se ne kvare čak ni po nepodnošljivim vrućinama.

Predah Orwell George

I poslije pedesetak prevedenih romana uglednih engleskih, američkih i francuskih autora, kultnih dječjih knjiga, pregršta eseja i proznih fragmenata, prevoditeljicu Miju Pervan nije moguće spomenuti, a ne osvrnuti se na činjenicu da je prva koja je Malog princa prevela na hrvatski. I taj prijevod i danas živi, uz sedam prijevoda raznih nakladnika koji supostoje na ovom našem malom tržištu. U našu se prijevodnu književnost ona upisala i romanima književnih veličina poput Thomasa Hardyja, Sama Shepharda, Johna Banvillea i  Gustavea Flauberta.

Na ovome se popisu prevoditeljica našla s još jednim kanonskim autorom, ali s njegovim manje poznatim djelom. "Predah" Georgea Orwella iznimno je duhovit i tečan roman, a u središtu mu je sredovječni glavni junak koji čezne za svježim povjetarcem u učmaloj sadašnjosti. I koji pomisli da će žuđenu svježinu naći u izgubljenom zavičaju. Miješanje sadašnjosti i prošlosti popraćeno je gustim vizionarskim referencama na apokalipsu Drugog svjetskog rata, frapantno preciznima i gotovo sablasnima ako znamo da je roman nastao 1939. godine.

Priručnik za spremačice Berlin Lucia

Fantastičnu naslovnicu teško ćete promašiti, a intrigantan naslov također bi mogao prodati priču. Ali posegnite dublje: višestruko nagrađivana, iskusna prevoditeljica Vjera Balen-Heidl koja nam je na hrvatski prenijela klasike poput Jane Austin, Marka Twaina, Williama Faulknera i Johna Updikea sada donosi djelo ove donedavno nepoznate američke autorice.

Svi osvrti ističu da je riječ o autobiografskoj zbirci koja pokušava dati presjek književnog stvaralaštva Lucije Berlin. Kod žena se češće uz objavljene tekstove poseže za životom kao legitimacijom i informacijom, pa se tako navodi autoričino samohrano roditeljstvo, alkoholizam i buran život, uz bok činjenici da je majstorica kratke priče u najboljem mogućem izdanju.

I donedavno bih rekla da to nije u redu – ali ovdje mi se čini da baš jest: ne da se život stavi u centar, a pisanje na marginu, već da dade legitimitet sjajnom tekstu koji je nastao nemilosrdnoj svakodnevici usprkos.

Tragovi na duši Roth Philip

Ovaj roman suptilnih autobiografskih elemenata često se opisuje kao eksplozija literarnih i imaginativnih bravura, ali on je prije svega jezični tour de force. Prevoditeljica Ivana Ostojčić sjajno je prokrčila gustiš pridjeva, imenica i dugih zavisnih rečenica i iznašla optimalne strategije da lingvistički zahtjevan stil i sintaksu ovog voluminoznog romana prenese na hrvatski jezik.

To je priča o cijenjenom klasičnom filologu i sveučilišnom profesoru kojega iznenada nepravedno optuže za rasizam, što pokreće cijelu lavinu dramatičnih događaja. "The Human Stain" (u originalu) kritičari smatraju najboljim romanom jednoga od najvećih i najutjecajnijih američkih pisaca 20. stoljeća. Ako volite Franzenov epski stil, Philipa Rotha ćete također voljeti - možda malo više, a svakako drukčije.

Opća teorija zaborava Agualusa José Eduardo

Tanja Tarbuk objavila je gotovo 90 knjiga prijevoda s portugalskog i španjolskog jezika. Prevodi klasike te suvremene autore, od kojih mnoge u Hrvatskoj ne bismo poznavali da nije njezina angažmana. Prevodila je Fernanda Pessou, Roberta Bolaña i Jorgea Amada, a na ovom popisu nalazi se odličan roman autora porijeklom iz Angole, nominiran za nagradu Booker 2016. g.

Opća teorija zaborava smještena je u Luandu, glavni grad Angole, nakon revolucije 1974., gdje jedna žena živi iza zida kojega je sama sagradila na 11. katu zgrade. Ona štedi hranu, vodu, ogrjev i riječi, pridjeve posebice, i dijamantima privlači golubove. Dok Ludo po zidovima ispisuje omiljene citate, autor ispisuje divan tekst o strahovitoj izolaciji, otuđenosti i osamljenosti. Osim za užitak u vrhunskoj prozi, prilika je to da Angolu stavite na konkretnu kartu svijeta, ali i dodate na svoju mentalnu literarnu mapu.

Berlinsko djetinstvo oko 1900. Benjamin Walter

Biblioteka U prvom licu samozatajne nakladničke kuće Mala zvona objavila je niz odličnih naslova koji okupljaju tzv. rubne žanrove – preosobne da bi ušli pod kišobran fikcije, a preumjetničke da bi se uklopili u dokumentarističko poimanje autobiografike. Nakon dnevničkih zapisa Ivane Mažuranić, pisama Mary Wollstonecraft ili Henryja Barbussea, kao i još niza odličnih naslova, književnica i prevoditeljica Sanja Lovrenčić donosi nadahnut prijevod intimnih zapisa jednoga od najvećih filozofa 20. stoljeća.

Niz proznih fragmenata nastao je krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, a objavljen je tek nakon autorove smrti. Ima sve odlike umjetničkog djela u malom: umješno pripovijedanje, dirljivu neposrednost pripovjedača-djeteta u posredovanju sjećanja i slikanju minijatura. Poetičan u jeziku, odsječan u formi, Benjamin nije mogao pronaći bolju suautoricu od Sanje Lovrenčić, koja piše i za djecu i za odrasle, i doma je i u proznim i u poetskim žanrovima.

Rascijepljenost Rabinowich Julya

Dobro se sjećam trenutka kad sam prvi put pročitala ime Helen Sinković: Elfriede Jelinek još nije bila dobila Nobela kad je Oceanmore (2013) objavio njezinu Pijanisticu. Čitala sam na hrvatskom i divila se, malo zaboravivši na autoricu, fantastičnim hrvatskim rečenicama koje su, uvjerena sam, stil i umjetnost Elfriede Jelinek učinili još blistavijima i maestralnijima u ciljnom jeziku. Svojim nepogrešivim osjećajem za jezik i literarnim darom, Helen Sinković je, među mnogima drugima, prevela i Friedricha Dürrenmatta, Hertu Müller, Thomasa Bernharda, Patricka Süsskinda i Günthera Grassa.

Ovdje vam preporučujemo prijevod prvoga romana nagrađivane austrijske književnice Julye Rabinowich, odlično napisan i vrlo aktualan tekst u današnjem svijetu migracija i njihove sekuritizacije. Rascijepljenost je roman u čijem je centru sedmogodišnja djevojčice koja iz SSSR-a dolazi u Beč, i suočava se s novim, a ne pušta staro. Riječ je o lirski i stilski jezgrovitom tekstu osobita pripovjednog tona, i kratkih rečenica koje bespoštedno seciraju sve segmente života, prošlog i sadašnjeg.

Sofia se uvijek odijeva u crno Cognetti Paolo

Nije sigurno tko je pravim imenom i prezimenom Elena Ferrante, ali sigurno je tko je revna prevoditeljica kojoj možemo zahvaliti što misteriozni/a autor/ica progovara na tečnom hrvatskom. Ana Badurina prevela je "Dane zaborava", "Genijalnu prijateljicu" i "Priču o novom prezimenu", ali i roman koji je na popisu ovih preporuka jer ima divan deskriptivni naslov, i crnu boju koja je moderna uvijek, čak i ljeti.

Osim iz osjetilnih i estetskih razloga, Sofija se uvijek odijeva u crno na popisu je i jer je odlično napisan roman: kratak, a slojevit, o nekonvencionalnoj djevojci koja pokušava živjeti prema svojim pravilima, a ne može se otresti straha od samoće i napuštanja. 10 poglavlja funkcionira i kao 10 kratkih priča, u svim licima jednine i sa svim kontekstima suvremenog talijanskog društva. Ako za autora još niste čuli, sigurno i ubuduće hoćete, jer za novi je roman nagrađen najcjenjenijom talijanskom nagradom Strega za 2017. godinu.

Sutra je ponedjeljak Grytten Frode

Budući da ime i romane Stiega Larssona pozna cijela naša galaksija, a zbog Larsa Keplera sva okolna zviježđa navlače zavjesu, red je da čujete i vidite – ako već niste - i ime njihove prevoditeljice, Željke Černok. Ona prevodi s engleskog, švedskog i norveškog, a roman koji vam predstavljamo njezin je drugi rendezvous s norveškim novinarom, pjesnikom i piscem te vrhunskim stilstom maksimalno minimalnog jezika, Frodeom Gryttenom. Prvo je prevela njegov roman o bendu The Clash, "Zapalite kuću" (2015), a dvije godine kasnije u istoj izdavačkoj kući donosi roman društva, satiru i ljubavnu priču u jednom.

"Sutra je ponedjeljak" priča je o čovjeku kojemu je Ikea uništila život. I jedino što mu preostaje je želja za osvetom. Vrlo pojednostavnjen siže, istovremeno istinit i potpuno neistinit, jer priča funkcionira na razini pojedinačne sudbine i općeg poretka svijeta i života, kao i sva velika literatura. Jedino što joj se, po Ikeinu principu, fragmenti ne mogu prema preciznim uputama povezati u jednu jedinu funkcionalnu cjelinu.

Knjiga godine Cruz Afonso

Na svome plakatu godišnje izložbe Društva hrvatskih književnih prevodilaca "Od izvornika do prijevoda", Dean Trdak je napisao: "Prevođenje je za mene i svojevrsna izmještenost. Stoga me često možete zateći kako prevodim u nekom od kvartovskih kafića." On se izmješta na engleskom, talijanskom i portugalskom, uz autore poput Toma McCarthyja, Antonija Tabucchija i Josea Saramaga; prevodi i piše fado, a okušao se i kao autor dramaturgije. Nakon nobelovčevih beskrajnih rečenica, škrte interpunkcije i štedljive uporabe velikih slova, uslijedila je prevoditeljska selidba u u čudnovatu knjigu čudnovatog naslova, za djecu i odrasle.

"Knjiga godine" je dnevnik koji nema nikakve veze s kalendarom, a piše ga djevojčica koja svijet i stvari gleda posebnim očima. Bilježi detalje koje primjećuje, i normalnosti se najviše plaši. U glavi ima vrt, golubove hrani riječima, „i zna koliko vremena treba da se stvrdne sjenka." Prevoditelj kaže da "Knjiga godine" „iznimno učinkovito liječi dušu i djeluje preventivno protiv svih mogućih depresivnih poremećaja“. I nemamo razloga da mu ne vjerujemo.

Pirulito i Rozalija Biniou Athina

Prevođenje s grčkog – to je jedna od onih stvari za koje se zapitate, tko to radi? Pa radi Irena Gavranović Lukšić. Poeziju i prozu, suvremene grčke autore poput kod nas već znanih Nikosa Kazantzakisa i Makisa Tsitasa, ali i bajke napisane na novogrčkom koje u sebi utjelovljuju najbolje od svih grčkih svjetova.

"Pirulito i Rozalija" priča je o dvoje plamenaca, o ljubavi i posebnosti, o komunikaciji bez glasa. U njezinu su središtu nijema slikarica, i plamenci koji se glasaju jedino u opasnosti – ali „vole tišinu i rade zajedno i odvojeno mnogo toga divnoga što im život čini ljepšim.“ Knjiga ima divnu kemiju, pomislila sam, a onda sam doznala da je autorica teksta kemičarka koja je nekad radila „u mračnome laboratoriju tvornice boja“. Priča miriše na mirtu, oleander, lavandu i glicinije, a predivne ilustracije najbliže su kazalištu što je moguće iskusiti između korica.

Svijet je mali : Akademska romansa Lodge David

Ako ste kao dijete čitali "Dnevnik Ane Frank", tada ste prvi put čitali Gigu Gračan. Angažirana prevoditeljica i dobitnica niza nagrada prevoditeljskih nagrada donijela nam je Iris Murdoch, Agathu Christie, Georgea Steinera, Charlotte Brontë, Margaret Atwood i Johna Le Carrea. Duhovita, britka, netipična prevoditeljica koja ne propušta priliku spomenuti da prevoditelje nitko i nigdje ne spominje.

David Lodge je autor koji se zavoli nakon prvih, recimo, 37 stranica, i kojemu se onda stalno morate vraćati: zbog smisla za fabulu, profinjene ironije, i činjenice da samoga sebe ne shvaća preozbiljno. Lodgea uvijek čitam i u originalu i u prijevodu, s tim da mrvicu više uživam u ovom drugom. Svijet je mali donosi nastavak priče o likovima iz prethodnog romana "Razmjena" – i prati slične teme kroz nešto modificirane motive: akademske romanse i administrativne pogreške, prevare i potrage, ozbiljne znanstvene radove i konferencije na kojima izlaganja i diskusije nisu jedine aktivnosti.

Došla žena doktoru Kluun Ray

Na dugom popisu prijevoda Romane Perečinec nalaze se njemački i nizozemski pisci i pjesnici te kultni autori poput Ceesa Nootebooma i Martina Walsera. Iako nam je ta ista prevoditeljica donijela roman S. Hertmansa "Slikar i rat" (Fraktura, 2016.), o kojemu su puno govorilo u ovoj godini, i divan, lirski zgusnuti "San bogova" E. Mortiera (Fraktura, 2015.) te pokazala da joj izvrsno idu stilski virtuozi, ništa se lošije nije snašla ni u romanu koji ovdje predstavljamo – ili na njega podsjećamo - jer objavljen je 2009. godine.

Debitantski roman nizozemskog autora izrazito je autobiografski, na što književna kritika, čini se, pohvalnije gleda kad je o muškom autoru riječ. Kluunova supruga je s 36 godina umrla od raka dojke, i ta mu je obiteljska nesreća poslužila kao potka za priču koja je na momente potresna i tužna, ali uglavnom puna humora, zafrkancije, provokacije, i krajnjeg egoizma kao obrambenog mehanizma.

Kako sam postao redovnica Aira César

Dinko Telećan je pjesnik, pisac, prevoditelj i putopisac – vjerojatno ne isključivo tim redoslijedom. Popis njegovih prijevoda je dug, i među njima se nalaze veličine poput Borgesa, Džubrana, Thoreaua, Cortazara, kao i kapitalno djelo antropologa Jamesa Frazera "Zlatna grana" - „tekst za strpljive i rijetke čitatelje“ - za koji je i nagrađen.

César Aira dolazi iz iste zemlje iz koje nam pripovijeda Jorge Luis Borges. Ne začuđuje, dakle, da pomalo zazire od psihologizacije i zaokruženih likova, da tvrdi da su njegovi tekstovi više poezija nego romani, i da vjeruje da se velika književnost piše na malo stranica. Ovih 149 stranica glasovi su iz pripovjedačeva djetinjstva –  s humorom i uz dozu drame, pripovijedaju o odrastanju u provinciji, odnosima u obitelji i o beskrajnoj igri.

Sve počinje i završava slikama – a ovu s naslovnice, sladoled od jagode, nakon Aire nikad više nećete gledati istim očima.

18% sivo Karabašliev Zaharij

Prevođenje je posebno važno kao proces približavanja izvorišne kulture govornicima ciljnog jezika,. Susjedna Bugarska nekad nam je bila jako bliska, pa se nekako udaljila, ali sad nam jezik i kulturu opet približavaju prijevodi Ksenije Banović. Procijenio je tako i bugarski Nacionalni centar za knjigu, dodijelivši joj nagradu Pero za 2016. za prijevod dva povijesna romana Vere Mutafčieve te romana "18% sivo", koji je na popisu preporuka.

Riječ je debitantskom romanu autora s imigrantskim iskustvom: Karabašliev je živio u Americi i ondje se počeo baviti fotografijom i filmskom produkcijom. I njegov šašavi junak je iz Bugarske emigrirao u SAD u potrazi za alternativama, i za sretnijim životom. Nakon propale ljubavi, nađe se na cesti, s fotoaparatom i vrećom marihuane, i vozi od Meksika do New Yorka, kroz Bugarsku devedesetih.

Paulov ljetni posao Rabagliati Michel

Ljubitelji žanra poznaju Tatjanu Jambrišak kao spisateljicu i višestruku dobitnicu nagrade SFERA. Osim što piše prozu i poeziju na blogovima i objavljuje u časopisima u zemlji i inozemstvu, prevodi literarne tekstove s njemačkog i engleskog. I prevodi stripove, i jedan je na ovome popisu.

Riječ je o hvaljenom djelu Michela Rabagliatija, jednoga od najpoznatijih i najnagrađivanijih kanadskih autora. Serija crnobijelih stripova s Paulom vraća nas u neprežaljene sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća. Najpopularniji je naslovni strip u kojem Paulu neočekivano stiže ponuda da provede ljeto radeći u kampu za siromašnu djecu. Prihvaća, nesvjestan svoje nespremnosti, i problemi počinju.

Tatjana Jambrišak prevela je i "Paula na pecanju", ali ovo ćete lakše naći u knjižnici – jer u ljeto 2017. obično se čita sve što je objavljeno najdalje u ljeto 2016. Za "Paulom na pecanju" posegnite dogodine.