Kazalište je zrcalo svakoga društva, a za programatski strogo određen i sistematiziran sustav NDH najveće nacionalno kazalište imalo je prosvjetiteljsku ulogu za promicanje poruka o novom preporodu hrvatske kulture, rekla je u razgovoru za Hinu Snježana Banović, kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, koja je tu knjigu napisala proširivši svoj doktorat o društvenom i organizacijskom aspektu Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu od 1941. do 1945.
 
Osim na unutarnjem planu, gdje je pozornica zagrebačkog HNK bila mjesto s kojega su se slale poruke o novom etičkom poretku i političkim idejama Ante Pavelića, to kazalište imalo je zadaću promicati hrvatsku kulturu u inozemstvu kao zapadnjačku, blisku germanističkoj i talijanskoj.
 
Kulturna politika NDH nastojala je kroz česta kazališna gostovanja u zemljama Reicha i Italije, pokazati da je hrvatska kultura oduvijek bila njihov dio, te se na taj način što više izdvojiti iz konteksta balkanske i srpske regije, ustvrdila je Banović.
 
Kazališni i društveni život tadašnjeg Zagreba oslikan je i kroz niz nepoznatih sudbina ljudi zaposlenih u HNK, koji su se na različite načine snalazili u totalitarnom režimu, od poslušnika koji su se priklanjali totalitarnom režimu do onih koji su odlazili u partizane.
 
Dok se, zahvaljujući filmu Branka Ivande, zna kako je završila dječja glumačka zvijezda HNK Lea Deutsch, manje su poznate sudbine ostalih kazalištaraca koji su bili nepodobni za taj totalitarni režim. Banović je svoju knjigu posvetila upravo četvorici od njih, mladim glumcima Veljku Iliću, Vojku Kaviću, Radi Sladiću i Ivanu Štrku, koji su strijeljani zbog svojih uvjerenja.
 
Opisuje se, među ostalim, i kako je moguće da su, u kazalištu u kojemu su se prije svečanih izvedbi dizale ruke u nacistički pozdrav, najviše predstava imale dvije osobe srpske nacionalnosti, Bela Krleža i Dejan Dubajić, te objašnjava stvarna uloga tadašnjeg intendanta Dušana Žanka.
 
Kao jedan od razloga za pisanje knjige Banović navodi nedostatak znanstveno utemeljene literature o kazalištu u kontekstu NDH, s obzirom da su dosad, napomenula je, postojala tek djela o pojedincima ili određenim pojavama. Kaže kako je knjiga, koja ima više od 500 stranica i stotinjak fotografija, namijenjena studentima teatrologije, povijesti ili političkih znanosti, ali i svima onima koje zanima tematika kulturne politike i utjecaja politike na kulturu.
 
Tijekom tri godine istraživanja Banović je obišla mnoge arhive i fondova, od Hrvatskog državnog arhiva i Državnoga arhiva u Zagrebu do Zavoda za povijest hrvatskog kazališta HAZU te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Proučila je brojne tekstove iz novina, časopisa, periodičnih književnih izdanja, glasila ustaških organizacija te ostavštine glumaca, redatelja i ostalog kazališnog osoblja kao i političku historiografiju o tom razdoblju.
 
Po riječima urednika knjige Velimira Viskovića, ta knjiga ne čita se samo kao vrijedan znanstveni prilog slabo istraženom području hrvatske kulturne i političke povijesti, već i kao impresivna rekonstrukcija tadašnjega društvenog života, jer prikazuje i sudbine istaknutih pojedinaca čije je doprinose potpuno zasjenilo kasnije ideološko uvrštavanje cjelokupne ustaške kulturne produkcije u područje nedostojno znanstvenoga proučavanja.
 

***

Snježana Banović (1963., Zagreb) diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj predaje od 2003., a doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ostvarila je više od trideset režija u Hrvatskoj i u inozemstvu, te objavila mnoge tekstove o kazalištu, kulturnoj politici, kazališnom menadžmentu i produkciji. Od veljače 2001. do studenog 2002. bila je ravnateljica Drame HNK Zagreb.

Snježana Banović (Zagreb, 1963.), redateljica, spisateljica i redovita profesorica na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti (1990.) i doktorirala teatrologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2011.). Usavršavala se na nizu stipendija i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu, od čega se ističu Fulbrightova stipendija na Sveučilištu Yale i više usavršavanja u umjetničkim ustanovama Francuske i Njemačke. Kao nastavnica je gostovala na više sveučilišta u inozemstvu. Režirala je 50-ak predstava i scensko-glazbenih događanja u zemlji i inozemstvu, autorica je više scenskih predložaka, adaptacija i prijevoda za kazalište te mnoštva znanstvenih i stručnih tekstova iz područja teatrologije, recenzentica više znanstvenih članaka i promotorica brojnih književnih i teatroloških izdanja.

Članica je više umjetničkih udruga i mreža u Hrvatskoj i u inozemstvu. U dva je navrata bila predsjednica Vijeća za scensku umjetnost Ministarstva kulture RH, a bila je i ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, ustanove Rachlin and friends u Dubrovniku te predsjednica Vijeća za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara.

Redovito objavljuje kolumne i blogove o kazalištu, kulturi i politici u tiskanim i online izdanjima. Glavno su područje njezina rada i istraživanja povijesni i kulturno-politički razvoj nacionalnih kazališta i festivala u Hrvatskoj, a ponajviše utjecaj politike na kulturu. Objavila je knjige: "Država i njezino kazalište" (2012.), "Kazalište krize" (2013.), "Službeni izlaz" (2018.), "Tragovi i svjedočanstva Mladena Škiljana" (2019., urednica) i "Kazalište za narod" (2020.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.