Kada se jedan roman zadrži na američkim listama bestselera preko jedanaest mjeseci, biva proglašen romanom godine i dobiva Nagradu izdavača, prijevode na mnoge svjetske jezike, kao i uspješnu filmsku ekranizaciju 1982. u režiji Alana J. Pakule s Oscarom nagrađenom Meryl Streep u naslovnoj ulozi, onda je zacijelo riječ o djelu za koje možemo reći da je doživjelo potpun komercijalni uspjeh.

"Sofijin izbor" je koliko roman, doista roman međaš glede specifičnog žanra koji je postao znan kao književnost holokausta, toliko ogled, iliti koliko povijesni roman, toliko filozofski ogled o jednom razdoblju u životu čovječanstva i, možebiti, najvažnijem njegovom pitanju - pitanju povijesnog opstanka.

Styron je, prema općem mišljenju, napisao izvrsnu i provokativnu knjigu koja određuje svoga pisca i kao anti-kršćanina, anti-Poljaka i anti-Židova i anti-Amerikanca, ali i knjigu koja je nenadmašan "dokument" o povijesnoj i romanesknoj stvarnosti, čovjeku i vremenu, zlu i krivnji, robovanju prošlosti i ljudskom zlu.

Stoga je pitanje, imajući na umu da je ipak riječ o romanu, što je u njemu zbilja a što fikcija, moguće samo u općem kontekstu ljudskog življenja, koje je za njegova autora neprestano istraživanje mogućeg odnosa "fikcije" i "stvarnosti", povijesnih činjenica i činjenične fikcije.

Ako možemo vjerovati Styronu prava Sofija i jest postojala, čak i obitavala u onom bruklinškom pansionu u kojem i mladi Styron, ali je jedna druga žrtva logora morala napraviti onaj strašni izbor između djece. Činjenica je da je stvarni Auschwitz postojao i on je u romanu povijesna stvarnost na kojoj se gradi lik kao moguća stvarnost. Logicizirati o njezinoj činjeničnosti značilo bi, u krajnjem smislu, ući u stanoviti apsurd unutar kojeg se kreće sama Sofija.

Autor nas majstorskim načinom pripovijedanja upućuje na prihvaćanje kako nijedna stvarnost nije nedostupna umjetnosti, niti je bilo koja umjetnost izvan stvarnosti, te da je granica između stvarnosti (povijesnih vrijednosti) i fikcije (romanesknih vrijednosti) često puta, a kod Styrona opet u duboko ironičnom obliku gotovo nezamjetljiva.

Diplomirao 1947. na Sveučilištu Duke. Njegov prvi roman "Lezi u mraku" ("Lie Down in Darkness", 1951) govori o propadanju bogate južnjačke obitelji. Slijede romani: "Dugi marš" ("The Long March", 1953) i "Zapali ovu kuću" ("Set This House on Fire", 1960), složeno i pomno strukturirano i artikulirano djelo. Idući roman, "Ispovijedi Nata Turnera" ("The Confessions of Nat Turner", 1967), osigurao je Styronu veliki uspjeh kod kritičara, ali i potaknuo mnoštvo prosvjeda, osobito kritičara afro-američkog podrijetla, koji su mu zamjerili način na koji je obradio povijesnu ličnost Nata Turnera, vođe pobune robova 1831. u Virginiji. Knjiga je 1968. godine osvojila Pulitzera.

Tek 13 god. poslije objavio je svoje poznato djelo, roman, "Sofijin izbor" ("Sophies Choice", 1979). Knjiga je postala uspješnica, međutim reakcije kritike i ovaj su put bile proturječne.

Ostala djela: "Jutro u Tidewateru: tri priče iz mladosti" ("A Tidewater Morning: Three Tales From Youth", 1993), "U baraci za triper" ("In the Clap Shack", 1972), "Taj tihi prah" ("This Quiet Dust", 1982). U djelu "Vidljiva tama: memoari ludila" ("Darkness Visible: A Memoir of Madness", 1990) piše o vlastitoj borbi protiv umne poremećenosti tijekom razdoblja teške depresije.

Iako nevelikog opusa – svega devet naslova, Styron je svojim romanima u kojima progovara o otuđenosti, dosadi i očaju, a djelomice i zbog kontroverzija koje izaziva način na koji obrađuje velike teme (rasni sukobi, depresija, holokaust), osigurao mjesto jednog od najambicioznijih i najvažnijih pisaca svojega naraštaja.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.