Zoran Maljković : Nakladnici trebali imati dva direktora koji bi bili ravnopravni: programskog i ekonomsko-prodajnog
S kojim se izazovima susreće urednik u velikoj nakladničkoj kući poput Mozaika knjiga, kako ovaj nakladnik funkcionira u vrijeme permanentne krize knjižnog sektora u Hrvatskoj, koji su mu strateški planovi, kako se biraju naslovi koje objavljuje ... o tome i o drugim temama razgovarali smo s Zoranom Maljkovićem, glavnim urednikom Mozaika knjiga.
Ovaj razgovor u skraćenoj verziji prvo je objavljen u prilogu BestBook tjednika Express, pa sada donosimo znatno dužu, integralnu verziju razgovora. Ujedno, ovo je i svojevrsni nastavak razgovora koji smo s Maljkovićem objavili na Modernim vremenima u lipnju 2016. godine.
O proizvodnji, distribuciji i promociji
Vrt Finzi-Continijevih
Ja dobra, ja zla
Blato u dvorištu
Pohvala tijelu
Najzdravije namirnice svijeta
Povijest svijeta
Nenad Bartolčić: Za početak, raščlanite ukratko izdavački profil Mozaika knjiga po segmentima, čitateljsko-tematskim nišama?
Zoran Maljković: Prije svega važno je napomenuti da je Mozaik knjiga organiziran kroz prodajnu strukturu o kojoj ovisi koja će se vrsta i žanrovi uopće objavljivati. U nakladništvu je najteže organizirati prodaju, knjigu je mnogo lakše objaviti no što onda s njom, kako doći do kupca koji ima interesa baš za tu knjigu? Naš se program sastoji od knjiga potrebnih našim prodajnim kanalima i dijele se u skupine koje su određene cjenovno. Takozvani A program su enciklopedije koje se u pravilu prodaju putem direktne prodaje, ali mogu se na upit kupiti na i drugi način, njih npr. ne distribuiramo u knjižare jer kupci takvih knjiga tamo ne zalaze. Knjige najnižeg cjenovnog ranga, takozvane C i D prodaju se u knjižarama i preko knjižnoga kluba, a kako je klub "obiteljska" stvar tu su zastupljene knjige koje treba čitava obitelj – od bojanki i slikovnica preko beletristike do različitih priručnika.
Kako je posložena urednička garnitura u Mozaiku knjigu? Tko radi što?
U ovom času imamo tri urednika. Kolegica Aleksandra Stella Škec voditeljica je priručničkog programa, ja vodim domaću i dječju književnost te beletristiku, a kolega Vid Jakša Opačić radi monografske knjige od samoga početka, najčešće vezane uz hrvatski prirodni, umjetnički ili vjerski prostor.
Kakav je izdavački plan za 2019. godinu, od kojih Mozaikovih očekujete veći uspjeh u 2019.?
Plan broji oko 120 naslova. Naviše se očekuje od takozvanih A i B projekata: "Iščezla Hrvatska" koja će na jednom mjestu popisati mnoge stvari koje su nekada u Hrvatskoj postojale, a sada ih nema, te "Svetišta Hrvatske" koja će popisati sva mjesta koja se obilaze za pojedine blagdane i prigodno ih opisati. Veliki je projekt i "Hrvatska povijest iz godine u godinu" koja će hrvatsku povijest prikazati na suvremen i inovativan način. Od ostalih knjiga mogu navesti sjajnu knjigu bivšeg kustosa galerije Tate u Londonu Willa Gompertza "Što gledaš?" koji na jasan način pripovijeda povijest umjetnosti dvadesetog stoljeća. Tu je novi, obimni, roman Gorana Tribusona "Otac od bronce", još jedan roman sve popularnije Celeste Ng, onda remek djelo Amora Towlesa "Džentlmen u Moskvi". Tu je još i cijeli niz najuspješnijih svjetskih krimića objavljenih prošlih mjeseci u svijetu.
Na koji način odabirete naslove koje ćete objaviti? Koliko unaprijed planirate produkciju? Evo, razgovaramo na početku 2019. godine, je li ona već praktično skroz definirana ili si ostavljate rezerve za još neka ad hoc izdanja? Koliko je naslova već u nekoj fazi produkcije za 2020.?
Naslovi se biraju ovisno za koji se prodajni kanal rade. Plan je za ovu godinu u potpunosti gotov a nešto bi moglo biti uvršteno jedino ako se nešto drugo iz ove godine prebaci u iduću. S obzirom na planirani promet u ovoj godini određuje se produkcijski budžet koji ne smije biti premašen, eventualno nekim uštedama smanjen. Što se tiče 2020. godine ovih dana završavamo plan produkcije knjiga za direktnu prodaju, a za ostale definiramo prvo i drugo tromjesečje, a za sve će biti plan kompletiran početkom jeseni. Da bi kuća našeg profila i veličine mogla funkcionirati moramo dovoljno rano planirati i pripremiti sve potrebno da možemo imati optimalne naklade pa je bitna procjena koliko će neki naslov imati čitatelja i kupaca. Pod komercijalnim smatramo ono što je najbolje iz određenog žanra i za koji postoji veliki interes među čitateljima.
Kupci knjiga često ističu kako bi kupovali više knjiga kada bi one bile jeftinije. Jesu li knjige u Hrvatskoj skupe? Koja je politika MK prema cijeni knjige?
Nema tu neke filozofije, poznata je nakladnička matematika, da bi mogli zavrtjeti cijeli krug morate proizvodnu cijenu pomnožiti sa četiri. A cijena ovisi o nakladi. Ja sam osobno za cijenu knjige koja je ispod 100 kuna no troškovi to ponekad ne dopuštaju. No da bi knjiga koštala recimo 50 kuna morate tiskati barem 5000 primjeraka i razumljivo mora i po sadržaju biti zanimljiva većem broju ljudi. Računajte još kad platite knjigu u knjižari 100 kuna da skoro pola od toga ostaje onom tko vam je knjigu prodao. A onda ostatak podijelite na sve ostale koji su u izradi knjige sudjelovali. U riječi "nakladništvo" je i riječ "naklada", smisao je, znaju to svi, jednom uložiti u knjigu i prodati je u što većoj "nakladi" zaraditi što više, no u Hrvatskoj smo došli do stupnja kad se na to gleda sa sumnjom i podozrenjem. Čak sam pročitao izjave nekih pisaca da im nije stalo da ih se čita. Problem je i što se nakladništvo medijski prati isključivo kroz kategorije teorije književnosti, kao da osim lijepe književnosti nitko ništa ne objavljuje i jako je teško da se neka vrhunska knjiga nekog drugog žanra uspije probiti u javnost. Malo je i novinara koji poznaju nakladničke procese pa se o knjigama najčešće piše tako da se prepišu tekstovi s korica knjige. Nasreću, društvene mreže sad omogućavaju da svatko može predstaviti što i kako želi.
Koliko vas je pogodila činjenica da ste ostali bez vlastite knjižarske mreže, baš kao i Profil knjiga. Doduše, u svijetu je to normalna pojava da se izdavači bave u prvom redu izdavanjem knjiga a prodajom se bave oni koji su specijalizirani za taj segment života knjige, no u Hrvatskoj je mnogo toga "čudesno" pa je i mnogo toga postalo "normalno". Ukratko, što se tiče prodajnih kanala, koje koristite, i kroz koje prodajete najviše knjiga?
Najviše knjiga prodajemo putem kataloga ili prodaje preko telefonske ponude. Tu je riječ o prilično skupim knjigama a odmah iza toga i preko knjižnog kluba Svijet knjige. Mi zadnjih godina postojanja knjižnog lanca nismo bili većinski vlasnik i nismo imali previše utjecaja na prodaju tamo tako da tu promjenu nismo previše osjetili. A da je sustav bio neprirodan to je točno. Svagdje u svijetu knjižni lanci su neovisni i vi im predstavljate još neobjavljene knjige koje vi onda tiskate toliko koliko vam je naručeno i oni vam plaćaju unaprijed. Da bi na tim knjigama što prije zaradili trgovački lanci moraju što prije te knjige prodati, dakle one moraju biti zanimljive kupcima. Ovako kad mi kao izdavač moramo uložiti u knjigu koju damo u knjižaru da tamo stoji i da dva-tri mjeseca po njezinoj prodaji dobijemo pola od njezine prodajne cijene nazad prilično je iscrpljujuć proces. Vidite i sami razliku između ta dva sustava: u prvom kao prodavač morate biti brzi da vratite novac, a drugi sustav je "lijen" i nepoticajan i za nakladnika i za knjižara. No uvođenjem prvog sustava neki bi naši nakladnici manje komercijalnih ali literarno kvalitetnih knjiga prestali postojati jer prodavač ne bi bio zadovoljan brzinom njihove prodaje i ne bi ih uvrštavao u ponudu.
Mi u Hrvatskoj imamo nesreću da je od početka devedesetih prodaja knjiga u stalnoj promjeni i eksperimentu, iako je to odavno poznat posao, od toga kako se knjige slažu, kud se slažu i koje se stavljaju u izlog mi stalno nešto isprobavamo i još ne shvaćam da knjižni lanac u vlasništvu izdavača stavlja u izlog vlastitu knjigu koja se ne prodaje, a ne tuđu koja bi se dobro prodavala. Upravo je ta branša neka vrsta zaposleničke prolazne sobe u kojoj se nitko zbog malih plaća dugo ne zadržava i danas ne samo da nemamo dovoljno educiranih prodavača po knjižarama nego nemamo dovoljno ljudi u prodajama nakladničkih kuća koji do kraja razumiju taj posao i koji su stekli višegodišnje osobno iskustvo u prodaji knjiga. Svi se sjećamo basnoslovnih transfera ljudi iz telekomunikacijskih i inih kompanija u nakladništvo i kako je to završilo. Mislim da bi nakladnici trebali imati dva direktora koji bi bili ravnopravni: programskog i ekonomsko-prodajnog. I naravno kontinuitet u tome. Ako toga nema brod će se uvijek kriviti na jednu stranu i neće moći uhvatiti pravu brzinu.
Koliko Mozaik knjiga ulaže u promociju pojedine knjige? Koje kanale promocije koristite, uspijevate li držati korak s razvojem digitalnih tehnologija, društvenih mreža?
Mislim da nitko u Hrvatskoj ne ulaže više od nas. Brojni letci, katalozi, mailinzi tiskaju se u desecima tisuća primjeraka i šalju kupcima. U posljednje vrijeme počeli smo uzimati i jumbo plakate po gradu i plaćati televizijsku reklamu. A društvene mreže su nam jako pomogle i dobro smo ih iskoristili budući da se sfera utjecaja na čitatelja preselila na te platforme. Kako sam već napisao čitateljstvo je skup niša i okuplja se oko zajedničkog interesa, a sad sve informacije može dobiti brzo i na jednom mjestu i od strane osobe koja ima slične interese i kojoj vjeruje. Isto se odnosi i na izdavače. Sad kao izdavač neposredno komunicirate s kupcem, vidite ga kako izgleda i znate što želi, povratna informacije dolazi dosta brzo. Tiskani mediji su smanjenjem naklada potpuno izgubili utjecaj, a o utjecaju društvenih mreža možemo misliti što hoćemo no stvari su sad takve. Članovi grupa osim što brzo razmjenjuju iskustva razmjenjuju i knjige, više ne treba dugo da se za nekog autora pročuje.
U Hrvatskoj niti jedan izdavač nije ozbiljnije pokušao afirmirati format zvučne knjige. Jeste li ikada u kući razmišljali o tome, ili se čak konzultirali i s još nekim snažnijim izdavačkim kućama u Hrvatskoj da zajednički pokušate stvoriti tržište i za taj segment, jer to ne može učiniti samo jedan izdavač?
Format zvučne knjige zanimljiv je onim dijelovima svijeta u kojima ljudi dugo putuju na posao i vraćaju se s njega pa je to vrijeme zgodno za slušanje što kod nas nije običaj, odnosno nema dovoljno kritične mase kupaca za te knjige, a ulaganja su povelika. Znam da je bilo nekih pokušaja ali svi su odreda neslavno završili. Navodno i zvučna knjiga o Harryju Potteru nije kod nas slavno prošla. Isto tako kod nas se nije primila ni e-knjiga. Mi jesmo ozbiljno razmišljali, zadnji puta prije godinu dana ali poslovni izračun jednostavno ne pokazuje pokrivanje troškova a uz prethodno navedeni razlog malog tržišnog potencijala na kraju završi sa negativnom odlukom. Osobno smatram da i udruživanje nakladnika to ne može promijeniti.
O autorima, komercijalnosti i brojkama
Sve što sam naučila
I na početku i na kraju bijaše kava
Bakrene sove
Vrijeme ljubavi
Nekoliko ptica i jedno nebo
Grga Čvarak
Kolika je zastupljenost hrvatskih autora u odnosu na prijevodnu literaturu?
Ako se uzme obzir sve dječje pisce i sve pisce za odrasle te njihova ponovljena izdanja mi u ponudi imamo mnogo njihovih knjiga, ali u pravilu radimo 4 - 5 knjiga domaćih autora iz segmenta literature za odrasle i isto toliko dječjih knjiga te slikovnica. U odnosu na ukupan broj svih knjiga hrvatski su autori na godišnjoj razini novih naslova zastupljeni 10-15%.
Ne čini li vam se da je Mozaik knjiga "zacementirao" svoj katalog u smislu objavljivanja književnih djela hrvatskih autora. Dojam je da je mlađim, ili nedovoljno afirmiranim autorima, teško dospjeti u katalog MK, u društvo autora kao što su Pavličić, Tribuson, Gavran, Cvetnić, Matanović, Pilić, Polak... Koliko dobivate rukopisa od neafirmiranih autora, i kolike su njihove šanse za objavljivanje u Mozaiku?
Kriterij u ovom slučaju osim kvalitete rukopisa je i postojanje većeg interesa čitatelja kako za autora tako i za sadržaj. Minimalna naklada u koju mi možemo ići je 1500 primjeraka kako bi uspjeli imati dovoljno primjeraka za sva svoja prodajna mjesta, i koliko god rukopis bio kvalitetan ako ne prepoznam i prodajni potencijal knjige, nažalost ne mogu uvrstiti u plan. Ovdje me također zanimaju i knjige koje će se prodavati godinama i ponavljati izdanja. Neke sa naše knjige poput naslova Julijane Matanović (njezina knjiga "Zašto sam Vam lagala" u dvadeset dvije godine prodana je u 55 000 primjeraka a ovih će dana i novo izdanje) ili Mire Gavrana ponavljaju već dvadesetak godina, za njima ne prestaje interes i najsretniji sam kad to prepoznam. Dolazi dosta rukopisa, no složit će se vjerujem u tome i drugi urednici, nema ih dovoljno kvalitetnih. Jedan za kojeg smo se odlučili je Tomislav Šovagović koji se sa svoja tri objavljena naslova zadovoljio sve naše nakladničke a i prodajne kriterije. Takvi su nam pisci dobro došli. Ja moram imati pisce koji pišu knjige za tako sveobuhvatnu prodaju. S jedne mi je strane žao da nemam neke druge do kojih držim ali za koje nisam siguran da su dovoljno komercijalni ali i one koji imaju ogroman potencijal ali su lojalni nekim manjim nakladničkim kućama koje nemaju potencijale koje mi imamo.
A jeste li u Mozaiku spremni ući u totalni rizik s potpuno nepoznatim/om autorom/icom u slučaju da ste jako zaintrigirani rukopisom?
Da, to, nama ne bi bio problem. No većinom nam se nude nekakve blijede, da ne kažem amaterske kopije nekih knjiga koje su svjetskom trendu što bi bilo besmisleno objavljivati. Ili nam pošalju neku kratku priču pa kažu ako nam se dopada da će oni takvih napisati koliko treba. Ozbiljniji pisci uglavnom ciljano nude rukopise izdavačima kod kojih bi željeli objaviti knjigu, znaju njihov program pa na kraju i dođe do suradnje. Nama se ponajviše nude autori koji su prepoznali naše prodajne potencijale u trenutku kad oni procijene da su postali pisci za veće naklade i ambicioznije vrste prodaje.
Često ističete kako su autori koji objavljuju u MK-u najčitaniji i najprodavaniji hrvatski autori, ili su među najprodavanijima. Što nam govore najnovije brojke, tko su predvodnici/e?
Zadnja analiza Nacionalne i sveučilišne knjižnice na osnovi koje se određuju autorske naknade za posuđivanost pokazale su da su Mozaikovi autori (mislim tu i na ilustratore i prevodite kao i strane pisce) vodeći, te da ih je najviše u top 10 svih kategorija. Sanja Pilić najposuđivanija je autorica ali i najprodavanija suvremena hrvatska književnica čak ako se s njom uspoređuju i autori za odrasle. Odmah iza nje je i Pavao Pavličić. U smislu prodaje knjige za djecu Sanje Pilić i Mire Gavrana u pravilu nakon par godina pređu 10 000 prodanih primjeraka ali to je vrsta literature gdje čitatelji stasaju jako dinamično. Još su veće naklade slikovnica npr. Tomislava Torjanca koje su oko 20 000. Mislim da nam je najprodavanija slikovnica ona Željke Mezić "Pliva patka" koja je do sad prodana oko 45 000, no to je u više od deset godina.
Kako to da Mozaik knjiga, barem je takav dojam, nije jača poveznica između hrvatske i slovenske književnosti, dojam je da nikada niste iskoristili potencijal koji kao praktično slovenska tvrtka s filijalom u Hrvatskoj zapravo imate. To se ne događa ni u smjeru "uvoza" iz Slovenije ali niti "izvoza" iz Hrvatske. Prožimanje tih hrvatsko-slovenskih veza sve ove godine prepušteno je inicijativi i suradnji nekoliko manjih ili danas već i naraslih izdavača, ali tu Mozaik nije odigrao zapaženiju ulogu. Iako, treba priznati, nekolicini hrvatskih autora Mozaik knjiga je bio "ulaz" pred slovensku publiku, pa kako je to prošlo?
Književnost je samo jedan dio našega programa pa nema previše prostora za to, suradnja naravno postoji na drugim osnovama, na zajedničkim produkcijama u smislu tiska nekih stranih knjiga, uglavnom na razini smanjenja troškova. Naši su nakladnički programi neovisni i u tom smislu nema nikakve prisile. Svakog slovenskog autora za kojeg procijenimo da ima smisla rado objavimo, to se najčešće događalo s dječjim piscima, Desa Muck je postala vrlo popularna, a u planu za 2019. godinu imamo roman slovenske književnice Mojce Širok. Mladinska knjiga objavila je neke knjige Gorana Tribusona, Julijane Matanović i slikovnice Tomislava Torjanca ali i drugih hrvatskih autora koji nisu u Mozaiku.
Koji ste tip urednika... onaj koji je sklon većim intervencijama u autorov rukopis ili onaj koji upliv urednika svodi na najmanju moguću mjeru?
Bila je jedna faza kad smo godišnje objavljivali dvanaest knjiga za odrasle domaćih autora bilo je tu i poezije i kratkih priča, za mene je to bio period koji ću dugo pamtiti kao inspirativan, no većinu tih knjiga nije se moglo prodati u količini koja bi bila isplativa i nama a i autoru iako mi imamo običaj autore plaćati unaprijed. Sad znam da u Hrvatskoj ne bude više od 10 rukopisa godišnje koji bi i autoru i nakladniku omogućili neku ozbiljniju zaradu. Ako taj broj podijelite na sve nakladnike vidite i sami koliko je to. Naravno da ima knjiga koje su vrijedne objavljivanja ali teško ih je objaviti bez nečije potpore. Mi ponekad objavimo neki rukopis za koji unaprijed znamo da neće biti neki hit, ili ulažemo u nešto što za što procijenimo da će, možda jednom biti a u te naslove ulažemo zaradu od komercijalnih knjiga. Uostalom cijeli nakladnički svijet tako funkcionira, potpore kao takve ne postoje u ozbiljnom nakladničkom svijetu. Uvijek vam neki "Da Vinicjev kod" ili "Djevojka u vlaku" omogućava objaviti nekog umjetnički relevantnog pisca koji nema brzi obrtaj. Danas jednostavno više ne možete biti 'nekomercijalni' nakladnik i hvaliti se time i biti na ekonomski zdravim osnovama.
Kako zapravo izgleda uređivanje knjiga autora poput Pavlićića, Gavrana, Pilić... imaju li njihovi rukopisi uopće potrebu za urednikom ili je tu vaša uloga urednika zapravo samo tehnička?
Kupci i čitatelji nisu neka amorfna masa, oni su zapravo skup interesnih niša, a ujedno su i razlog ograničenosti naklada knjiga. Velike naklade poput "Pedeset nijansi sive" generiraju kupci koji inače ne čitaju, kad bi oni bili redovni kupci mi bi svi bili na konju. Nažalost oni to nisu i sljedeću će knjigu pročitati tek za deset godina kad se opet o nečemu počne pričati. Pisci koje ste naveli također imaju svoju nišu i često se događa da netko čita jednog od njih a ne drugog. A čita ih se baš zato jer pišu kako pišu. Svi su oni iskusna imena i rukopisi koje predaju budu gotovo bez greške. Gotovo nikad ništa ne mijenjamo na strukturnoj razini, ako je nešto i sporno to se riješi još u vrijeme nastanka knjige. Najviše znamo raspravljati oko naslova.
Rad na rukopisu je vrlo ozbiljan posao i s njim ujedno odgajate i pisca. To ima smisla samo ako ste svojevrsni izdavački laboratorij koji tako radi s desetak pisaca pa na kraju uspijete stvoriti jednog relevantnog. To ovisi o odluci vlasnika, naravno, a uzimati jednog i baviti se njime u okruženju desetak već afirmiranih autora s kojima nema takvog rada ne čini mi se svrsishodnim. A i u Hrvatskoj već imamo nekoliko urednika koji taj posao odlično rade i mislim da su mladi pisci već svjesni toga. Na taj način radim najviše slikovnice, rad s ilustratorima me posebno veseli, pogotovo otkrivanje novih imena koja prepoznam prije ijedne objavljene knjige poput Tomislava Torjanca ili Nikoline Novosel Nežmah.
Iz vaših osobnih objava na Facebooku može se zaključiti da ste s većim brojem domaćih autora koje već godinama, pa i decenijama objavljujete, izgradili i prijateljski odnos. Može li to ponekad biti i dvosjekli mač u profesionalnom odnosu urednik-autor, pod pretpostavkom da urednik s autorima (s nekima više, s nekima manje) radi na rukopisu, sugerira poboljšanja, postepeno gradi i koristi svoj urednički autoritet u pozitivnom smislu?
Mislim da je to odnos koji nije karakterističan samo za mene, koliko vidim slično je i s drugim piscima. Naš je izdavački svijet jednostavno takav da je većina ozbiljnijih pisaca u sličnim odnosima sa svojim urednicima. Nekakav drugi odnos teško bi mogao dovesti do ozbiljnije suradnje, to je nešto što je u našem nakladništvu došlo nekako prirodno. To se vidi i po tome da urednici kad mijenjaju nakladnika najčešće sa sobom vode i autore. Privatizacijama nakladničkih kuća dosta je autora ostalo bez nakladnika, neki su imali i loša iskustva i bili su financijski oštećeni i jednostavno se javila potreba da se za nekoga vežu kako se to ne bi ponavljalo, a i urednicima odgovara da je taj odnos iskreniji.
Nijednom svom autoru prijatelju nisam objavio knjigu ako sam procijenio da on kod nas neće dobro proći, ako je po žanru bio nešto mi ne bismo mogli dovoljno dobro prodati. Uostalom u Mozaiku proizvodnju knjige treba značajno financirati unaprijed a taj novac nije moj da bih mogao olako donositi odluke. Ako pogledate bibliografije svih Mozaikovih autora vidjet ćete da su svi oni objavljivali svih ovih godina kod drugih nakladnika najčešće zbog prije navedenih razloga. A prijateljski odnos često omogućava i dogovor koji inače možda ne bi bio moguć.
Koje knjige čitate u "slobodnom izboru", postoji li uopće prostor za to? Ako da, koju vrst knjiga i koje autore, slobodno preporučite neki naslov?
Pa s obzirom na broj knjiga koji radim godišnje nažalost ne stignem čitati koliko bih želio. Kad bih imao više vremena rado bih ponovno čitao Kunderu, D. H. Lawrencea, Hrabala, Manna i još neke, a od zadnjih pročitanih knjiga najviše mi se dopao roman redatelja Gorana Markovića "Beogradski trio" koji donosi fikcionalnu priču o danima kada je u funkciji kulturnog atašea u Beogradu boravio Lawrence Durrell. Roman je zanimljiv jer je sastavljen od pisama, izvješća, rezolucija, svjedočenja, a većina rečenica koje Durrell izgovara su izvučene iz "Aleksandrijskog kvarteta", a kad se tu još pojavi i Henry Miller onda znate što možete očekivati.