I. svezak: Eseji, Knjiga prva, 452 str.
II. svezak: Eseji, Knjiga druga, 628 str.
III. svezak: Eseji, Knjiga treća, 478 str.

Ovo troknjižje Eseja objavljuje se deset godina nakon njegova prvotnog hrvatskog izdanja u sklopu Sabranih djela Michela de Montaignea, koje je prema izvorniku iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja (Disput, Zagreb, 2007). Između mnoštva pohvala tom izdanju valja izdvojiti onu da je Disput za to izdanje dobio "Nagradu Josip Juraj Strossmayer" za najuspješniji izdavački pothvat 2007. godine s područja humanističkih znanosti.

Ovo ponovljeno izdanje Eseja Michela de Montaignea objavljuje se i deset godina od smrti prevoditelja Vojmira Vinje (Dubrovnik, 1921. – Zagreb, 2007), istaknutoga hrvatskog lingvista, romanista i prevoditelja, koji je posljednjih nekoliko godina svojeg života posvetio upravo prevođenju Montaigneovih Eseja i ostalih njegovih djela i zapisa (Dnevnika s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. te pisama) te time ostvario svoje životno prevoditeljsko djelo koje je na blistav način trajno obogatilo hrvatsku kulturu.

* * *

U riznici svjetske književnosti (posebice u graničnom području koje ona dijeli s tradicijom filozofskog mišljenja) djelo Michela de Montaignea (1533-1592) zauzima istaknuto, prijelomno i stoga nezaobilazno mjesto. Svojim je trima knjigama Eseja (Essais, prvo izdanje: Bordeaux 1580), koje je kasnija kritička recepcija atribuirala djelom epohe, Montaigne je utemeljio odnosno kanonizirao novi književni izraz: po naslovu njegovih lucidnih razmatranja kasnije je, tek u 19. stoljeću, nazvana cijela jedna književna vrsta. Genijalnost Montaigneovih ogleda, koji nisu imali presedana u dotadašnjoj povijesti književnosti, bila je u "pronalasku" književnog izraza koji se razlikovao od žanrova tradicionalno naslijeđenih od antike, kao što su dijalozi i satire, maksime i memoari. Tek su njegovi nasljednici od njega preuzeli pisanje u prvom licu, zamjenu logičkog mišljenja slobodnim asocijacijama i korištenje eseja kao "književnog sredstva za izricanje gotovo svega o bilo čemu".

U sve tri knjige Eseja, koje odražavaju autorovu veliku učenost i širinu interesa, Montaigne kroz svojevrsni solilokvijski dijalog (upućujući svoje misli potencijalnom čitatelju u formi dijaloga s idealnim prijateljem) opservira o svemu čime je okružen i o čemu asocijativnim načinom u danom trenutku razmišlja bez određene svrhe ili konkretne nakane. U 57 ogleda iz Prve, 37 iz Druge i 13 iz Treće knjige Eseja zagovara poštovanje spram različitih kultura i raspravlja o najrazličitijim životnim, filozofskim temama: o sjeti i tuzi; o osjećajima; o dokolici; o lažljivcima; o postojanosti; o smislu dobra i zla; o kukavištvu; o strahu; o snazi mašte; o odgoju djece; o prijateljstvu; o umjerenosti; o odijevanju; o samoći; o slavi; o nejednakosti među ljudima; o nesigurnosti suda; o ispraznosti riječi; o molitvi; o savjesti; o okrutnosti; o vrlini i hrabrosti; o srdžbi… – navedimo samo manji broj tema njegovih eseja.

Oslobođen tradicionalnih konvencionalnih spona žanra ili vrste, neopterećen vanjskim sustavima, bilo filozofskim bilo ideološkim, koji bi mogli njegovu individualizmu, njegovoj subjektivnosti nametnuti kolektivno mišljenje, Montaigne se mogao razmahati svojom vehementnom rečenicom, aktivirati emocije raspršene u sijaset asocijacija, pa nije slučajno to što je književna kritika njegove eseje proglasila "krunom razvoja francuske renesansne književnosti", po stilu i izrazu nagovještajem francuskog klasicizma 17. stoljeća, a samog Montaignea pretečom Rousseaua.

Završivši filozofiju u Bordeauxu i pravo u Toulouseu obavljao je različite sudske službe najprije u Perigueuxu a onda u Bordeauxu, gdje je 1558. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze.

U Bordeauxu je 1580. objavio prve dvije knjige «Ogleda» ili «Eseja» (Essais, sv. 1, 57 poglavlja; sv. 2, 37 poglavlja). Te je godine pošao na putovanje po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, a u Rimu je ostao nekoliko mjeseci. O tom je putovanju svojemu tajniku kazivao u pero «Dnevnik s putovanja». Godine 1588. u Parizu je nanovo izdao prve dvije knjige «Eseja», ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svojem imanju čitajući osobito djela Platona, Tita Livija, Herodota i Sv. Aurelija Augustina i dr.

Eseje nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i povjesnicima, razglaba o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. Eseji ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi Sokratov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja : katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitatelja da slobodno i skeptično žive ovozemni život bez vjerskih muka i zanosa.

Montaigne je izumitelj moderne sebesvijesti, zapadnoga introspektivnoga duha sekularnoga uklona, tvorac bitno zdrave i humorne vizije života koja zrači duhovnom slobodom. Utjecao je na niz pisaca, od Shakespearea i Molierea do Emersona i Prousta, i ostaje nenadmašenim tvorcem nefikcionalne misaone umjetničke proze koga nitko nije nadmašio.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.