U riznici svjetske književnosti djelo Michela de Montaignea (1533-1592) zauzima istaknuto, prijelomno i stoga nezaobilazno mjesto. Svojim je trima knjigama "Eseja" ("Essais", prvo izdanje: Bordeaux 1580), koje je kasnija kritička recepcija atribuirala djelom epohe, Montaigne utemeljio odnosno kanonizirao novi književni izraz: po naslovu njegovih lucidnih razmatranja kasnije je, tek u 19. stoljeću, nazvana cijela jedna književna vrsta. Genijalnost Montaigneovih ogleda, koji nisu imali presedana u dotadašnjoj povijesti književnosti, bila je u "pronalasku" književnog izraza koji se razlikovao od žanrova tradicionalno naslijeđenih od antike, kao što su dijalozi i satire, maksime i memoari. Tek su njegovi nasljednici od njega preuzeli pisanje u prvom licu, zamjenu logičkog mišljenja slobodnim asocijacijama i korištenje eseja kao "književnog sredstva za izricanje gotovo svega o bilo čemu".

U sve tri knjige "Eseja", koje odražavaju autorovu veliku učenost i širinu interesa, Montaigne kroz svojevrsni solilokvijski dijalog (upućujući svoje misli potencijalnom čitatelju u formi dijaloga s idealnim prijateljem) opservira o svemu čime je okružen i o čemu asocijativnim načinom u danom trenutku razmišlja bez određene svrhe ili konkretne nakane.

Oslobođen tradicionalnih konvencionalnih spona žanra ili vrste, neopterećen vanjskim sustavima, bilo filozofskim bilo ideološkim, koji bi mogli njegovu individualizmu, njegovoj subjektivnosti nametnuti kolektivno mišljenje, Montaigne se mogao razmahati svojom vehementnom rečenicom, aktivirati emocije raspršene u sijaset asocijacija, pa nije slučajno to što je književna kritika njegove eseje proglasila "krunom razvoja francuske renesansne književnosti", po stilu i izrazu nagovještajem francuskog klasicizma 17. stoljeća, a samog Montaignea pretečom Rousseaua. Montaigneovi "Eseji" imali su velik utjecaj ne samo u Francuskoj, nego i u Engleskoj (William Shakespeare navodio je njegova djela, a Francis Bacon ga je – kao najgorljiviji propagator – oponašao). Svojim načinom pisanja Montaigne se svrstava među ključne pionire epohalnog zaokreta u zapadnoj kulturi, koji je donio nov način promišljanja subjektivnoga, i koji se danas općenito smatra jednom od najvažnijih značajki moderne što je nicala u renesansi. Iako je za njegova života i tijekom naredna dva ili tri stoljeća njegov revolucionarni pristup subjektivnome bio u osnovi neshvaćen, danas ga analitičari stavljaju uz bok W. Shakespeareu i N. Machiavelliju, u red velikana renesanse koji su izvršili najznačajniji utjecaj na razvoj modernog mišljenja.

Montaigneov manje poznati "Dnevnik", koji je vodio početkom 1580-ih za svoga puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke, Vojmir Vinja je preveo s talijanskoga (na kojemu jeziku ga je većim dijelom autor pisao), jer francuska izdanja iskrivljuju i "uljepšavaju" tekst. U putopisu koji je doživio sudbinu da prvi put bude objavljen tek krajem 18. stoljeća nakon što je zametnuti rukopis slučajno pronađen, autor na način koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za "Esejima" opisuje svoja iskustva i promišljanja o narodima tog dijela Europe i njihovim običajima.

Njegova genijalna razmatranja, koja sve do danas zrače nenadmašnom misaonom otvorenošću i intelektualnom provokativnošću, tek su sada, nakon više od četiri stoljeća, u cijelosti prevedena na hrvatski jezik (do ovoga izdanja u hrvatskome prijevodu bila je objavljena tek Prva knjiga "Eseja", izd. iz 1998).

Sada je hrvatska književna (i šire: općekulturna) javnost napokon dobila meritoran i ingeniozan prijevod cjelokupnoga Montaigneovog djela, i to iz "radionice" našeg najuglednijeg prevoditelja sa starofrancuskoga, Vojmira Vinje (1921-2007), koji je posljednjih nekoliko godina života svoj prevoditeljski rad posvetio upravo prevođenju Montaigneova opusa. Respektabilnosti tog njegova posla sigurno pridonosi činjenica što ovo hrvatsko izdanje ima sve odlike serioznog kritičkog izdanja, jer je prijevod popraćen s više od 6.000 prevoditeljsko-priređivačkih napomena (što nije čest slučaj ni s prijevodnim izdanjima na nekim drugim, većim jezicima) te prijevodom grčkih i latinskih navoda.

SADRŽAJ:
I. svezak: "Eseji", knjiga prva, s predgovorom prof. Nenada Ivića, 496 str.
II. svezak: "Eseji", knjiga druga, 672 str.
III. svezak: "Eseji", knjiga treća, 504 str.
IV. svezak: "Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke" 1580. i 1581.
/ Pisma / Misli urezane na gredama Montaigneove "librarie" / Glavna izdanja "Eseja" / Glavna izdanja "Dnevnika..." / Važniji datumi iz Montaigneova života, 472 str..

Završivši filozofiju u Bordeauxu i pravo u Toulouseu obavljao je različite sudske službe najprije u Perigueuxu a onda u Bordeauxu, gdje je 1558. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze.

U Bordeauxu je 1580. objavio prve dvije knjige «Ogleda» ili «Eseja» (Essais, sv. 1, 57 poglavlja; sv. 2, 37 poglavlja). Te je godine pošao na putovanje po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, a u Rimu je ostao nekoliko mjeseci. O tom je putovanju svojemu tajniku kazivao u pero «Dnevnik s putovanja». Godine 1588. u Parizu je nanovo izdao prve dvije knjige «Eseja», ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svojem imanju čitajući osobito djela Platona, Tita Livija, Herodota i Sv. Aurelija Augustina i dr.

Eseje nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i povjesnicima, razglaba o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. Eseji ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi Sokratov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja : katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitatelja da slobodno i skeptično žive ovozemni život bez vjerskih muka i zanosa.

Montaigne je izumitelj moderne sebesvijesti, zapadnoga introspektivnoga duha sekularnoga uklona, tvorac bitno zdrave i humorne vizije života koja zrači duhovnom slobodom. Utjecao je na niz pisaca, od Shakespearea i Molierea do Emersona i Prousta, i ostaje nenadmašenim tvorcem nefikcionalne misaone umjetničke proze koga nitko nije nadmašio.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.