Glavni lik i istodobno pripovjedačica u gotovo svih dvanaest ulančanih priča zbirke "Noćas ću ja spavati do zida" sredovječna je majka koja živi sa svojom kćeri u malom stanu u Vilniusu i proživljava sasvim uobičajena iskustva razvedene žene: tjelesnu ranjivost, nesposobnost održavanja stabilnih veza, opterećenost kućanskim poslovima... Ono po čemu se ona izdvaja jest to što je spisateljica koja smatra da pisac "u želji da sačuva svoj talent, koji pruža toliko radosti tisućama možda nesretnih ljudi, ne može imati ni kuće, ni posla, ni novca, ni duševnog mira. Mora se utapati u samoći." Upravo je ta osamljenost glavni motiv priča prepunih referenci na aktualne društvene teme, čime autorica rasvjetljuje svoj intelektualno britak i ironičan stav prema društvu i njegovim problemima.

U početnom eseju "Primamljivost teksta" opisan je dolazak pripovjedačice na književni susret u gradiću u kojemu žive njezini nikada viđeni rođaci, pri čemu autorica obrazlaže svoje kriterije koje mora sadržavati svaki dojmljivi tekst. Pritom duhovito otklanja svaku pomisao da priča vlastitu ili nečiju tuđu biografiju: "Ljudi koji čitaju moje ili priče koje je napisao netko drugi najčešće misle da su događaji u tekstu stvarni, a imena izmišljena. Najčešće je izmišljeno i jedno i drugo, ali one ljude koji su se gnusno i podlo ponijeli, osobito prema mačkama, psima, konjima i bunarima, u pričama uvijek nastojim nazvati pravim imenom."

Sve do posljednjeg eseja ove zbirke, naslovljenog "Nekrolog", u kojemu pripovjedačica umire, pratimo životni ritam glavne junakinje koja koliko proživi, toliko i zapiše. I to ponajviše o neshvatljivoj činjenici koja u njoj izaziva strah, šokira je – naime da beznadno stari...

Giedra Radvilavičiūtė pokriva raspon između smiješnog i uzvišenog, svakodnevnog i izvanrednog. Umjesto fabule koju je autorica, kako kaže, "ustrijelila i pokopala sa svim počastima", čitatelj se u tekstovima u kojima se isprepliću tradicionalna esejistika i prozno pripovijedanje suočava s gustom strukturom sjećanja i stvarnosti, banalnosti i maštovitosti, a sve s obilnom dozom apsurdnosti i humora.

Giedra Radvilavičiūtė, litavska prozaistica i esejistica, rođena je 1960. u Panevėžysu. Na vilniuskom je sveučilištu diplomirala litavski jezik i književnost. Potom je nekoliko godina radila kao školska učiteljica na sjeveru Litve i u rodnom gradu. Od 1987. do 1994. bavila se novinarstvom u Vilniusu, pišući priloge za obiteljske revije i časopise o roditeljstvu. Radila je u redakciji za kulturu u časopisu Šeima (Obitelj) i u tom je razdoblju objavila nekoliko novela u časopisima.

Od 1994. do 1997. živjela je u SAD-u dok je njezin suprug poučavao na Sveučilištu u Chicagu. Danas živi u Vilniusu i zaposlena je u jednoj državnoj instituciji. Godine 2002, s još četiri cijenjena litavska autora, objavila je zbirku eseja "Predlažem ubiti temu" (Siužetą siūlau nušauti), a 2004. zbirku eseja "Isplanirani trenuci" (Suplanuotos akimirkos).

Zbirka eseja/kratkih priča "Noćas ću ja spavati do zida" (Šiąnakt aš miegosiu prie sienos, 2010) u Litvi je 2011. bila nominirana za knjigu godine, 2012. dobila je nagradu EU-a za književnost te je u međuvremenu prevedena na nekoliko europskih jezika. Esej "Primamljivost teksta" (Teksto trauka) iz te knjige američka izdavačka kuća Dalkey Archive Press 2009. godine uvrstila je u zbirku Best European Fiction. Godine 2013. objavila je knjigu sastavljenu od izabranih eseja iz svojih ranije objavljenih knjiga specijalno za američke čitatelje pod naslovom "Those Whom I Would Like to Meet Again" (Oni koje bih željela još jednom sresti).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.