Knjiga književnih eseja "Krivotvorine" prvijenac je Valerije Luiselli, autorice koja će se već sa sljedeća dva romana pretvoriti u jednu od najperspektivnijih latinskoameričkih spisateljica. Knjiga koja se čita kao roman, s protagonisticom u prvom licu koja je spajajući refleksivno i lirsko, misaono i pripovjedno, odlučila iznijeti priču o prostorima koji je okružuju, koji je dozivaju da o njima promisli.

Na tragu svojih devetnaestostoljetnih prethodnika koji su to činili pješke, ona sjeda na bicikl i kreće na suvremeno flaniranje vlastitim čudovišnim velegradom, njegovim ulicama i zatvorenim prostorima, ili pak ulazi u avion i potuca se po sporednim venecijanskim prostorima poput groblja ili birokratskih ureda. Ta premještanja okidač su niza ingenioznih asocijacija, lirskih slika i naizgled „lakih“ a tako dubokih promišljanja o književnoj i knjižarskoj povijesti, suvremenom životu i, napose, jeziku, stvarnom prostoru u kojem Valeria Luiselli boravi i to iskustvo želi prenijeti. Buntovno-melankolični autoričin ton te neobična zrelost u mladenačkoj razigranosti osvojit će čitatelja.

„Apologeti hodanja podigli su čin pješačenja na razinu aktivnosti dostojne književnosti. Od peripatetičara do modernih flâneurs, šetnja se smatrala poetikom misli, uvodom u pisanje, mjestom savjetovanja s muzama. Istina je da je nekoć, kako prepričava Rousseau u jednoj od svojih Meditacija, najveća opasnost izlaska u šetnju bila da te pregazi pas. Ali činjenica je da danas pješak ne može izaći u šetnji nesklonom i nimalo književnom Gradu Meksiku s dobrim raspoloženjem koje je isticao Robert Walser na početku svoje šetnje.

Bicikl je na pola puta između automobila i cipele; njegova lakoća omogućuje biciklistu da prestigne poglede pješakâ i da ga prestignu motorizirani pogledi. Biciklist tako posjeduje iznimnu slobodu: nevidljivost. Hibridna priroda njegova vozila pruža mu potpunu bezbrižnost. 

Jedini zakleti neprijatelj biciklista je pas, životinja koja je perverzno programirana da slijedi bilo koji objekt koji se kreće brže od nje. Naravno, opasne su i zvijeri koje upravljaju automobilima. Čak i tada, biciklist je dovoljno nevidljiv da postigne ono što pješak ne može: kretati se u samoći i prepustiti se slatkom tijeku svojih misli.“

Valeria Luiselli (Ciudad de México, 1983.) mlada je meksička autorica, nova zvijezda latinoameričke književnosti, koja je nakon svega tri objavljene knjige uspjela usmjeriti na sebe pozornost međunarodne javnosti. Velik uspjeh koji je ostvarila, posebice u anglofonom svijetu, podsjeća na sličan fenomen otprije nekoliko godina, povezan s imenom Roberta Bolaña.

Luiselli se na književnoj sceni pojavljuje 2010. knjigom eseja "Papeles falsos", gdje se ingenioznim asocijacijama ideja predstavila kao pozorna i inteligentna promatračica stvarnosti koja je okružuje, što njezina rodnoga Meksika, što američkih i europskih gradova. Luiselli je u tom djelu već zacrtala neka od obilježja koja će je krasiti i u sljedećim knjigama, a to su prije svega eksperimentiranje s formom i stilom, ludički odnos prema jeziku, zatim kolokvijalnost i ležernost udružena s intelektualnošću i načitanošću. Godine 2011. izlazi Luisellin prvi roman, "Los ingrávidos" (Tijela bez težine) koji je kod kritičara i čitatelja polučio izniman uspjeh. "La historia de mis dientes" Luisellin je zasad zadnji roman, u kojemu je ponudila osobni pregled povijesti zapadnoga mišljenja, fikcionalizirajući tu povijest.

Valeria Luiselli trenutačno živi u New Yorku, gdje studira komparativnu književnost na University of Columbia. Objavljuje članke u raznim časopisima poput Letras Libres i New York Times. Sudjelovala je na mnogim književnim festivalima diljem svijeta, a 2015. gostovala je na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.