Uvodeći u knjizi o Kafki pojam minorne književnosti, čuveni filozofski dvojac polazi smjerom suprotnim od uobičajenih interpretacija Kafkina književnog opusa te se suprotstavlja i načelnim pokušajima da se njegova djela rastumače pomoću nekih otprije poznatih žanrovskih ili stilskih kategorija, odnosno da ih se iščitava kao neku vrstu parabole, alegorije, mimeze ili slično.

Književnost češkoga Židova koji je pisao na njemačkom jeziku, Deleuzeu i Guattariju ponajprije služi kao primjer one minorne književnosti koja djeluje unutar nekog velikog jezika, ali ga upotrebljava tako što u njemu traži "svoje vlastito narječje, svoj vlastiti treći svijet, svoju vlastitu pustinju". Kafka, Joyce ili Beckett, kao i svi oni koji danas žive i stvaraju u jeziku koji ne osjećaju kao svoj, a kojim su prinuđeni služiti se, za autore knjige nude model književnosti koji otvara nove mogućnosti pisanja i čitanja.

Pročitaj ulomak!

Félix Guattari, francuski psihoterapeut, filozof, semiolog i politički aktivist (Villeneuve-les-Sablons, 1930 - klinika La Borde kod Pariza, 1992). Nakon diplome stečene na Pariškom sveučilištu i psihoanalitičke obuke kod Jacquesa Lacana, radio je u "nizu psihijatrijskih klinika, u kojima je promicao nerepresivne metode psihijatrijskoga liječenja. Proučavao je i kritizirao stajališta Karla Marxa i Sigmunda Freuda te redukcionizam. Na temelju te kritike žudnju je smatrao pozitivnim fenomenom, za razliku od psihoanalitičkog edipovskoga redukcionizma. Također se suprotstavljao ideji ekonomskoga redukcionizma, kakvu su zastupali marksistički teoretičari, ističući pojavu društvenoga kao semiotskoga stroja, a ne strukture. Tvrdio je da prirodu nije moguće odvojiti od kulture. Stoga je isticao važnost kombiniranja ekoloških postavki i filozofske misli, na temelju kojega bi nastao sveobuhvatni ekološki sustav, kojemu bi zbog istodobne praktičnosti i spekulativnosti svrha bila ukidanje i zamjenjivanje arhaičnih religijskih, političkih i društvenih oblika". (Filozofski leksikon, str. 436).

Gilles Deleuze, francuski filozof (Pariz, 1925-1995). Nakon što je diplomirao filozofiju na Pariškom sveučilištu (1948), par je godina radio kao srednjoškolski profesor, a potom kao sveučilišni profesor u rodnome gradu. Njegov filozofski opus koji se temelji na pojmovima multipliciteta, konstruktivizma, razlike i želje predstavlja radikalni odmak od dominatne tradicije europskoga mišljenja prošloga stoljeća, a pod utjecajem psihoanalize bavio se i razmatranjima u područjima književnosti, filma i slikarstva (Empirizam i subjektivnost, 1953; Nietzsche i filozofija, 1962; Razlika i ponavljanje, 1968; Spinoza i problem izraza, 1968; Foucault, 1968).

Najvažnija djela napisao je u suradnji s filozofom i psihonalitičarem Félixom Guattarijem (Kafka, 1975; Rizom, 1976; Politika i psihoanaliza, 1977; Što je filozofija?, 1991), a njihovo dvosveščano životno djelo "Kapitalizam i shizofrenija" (1. Anti-Edip, 1972; 2. Tisuću razina, 1980) jedno je od ključnih djela francuskoga postmodernizma i suvremenoga političkog aktivizma, tekst u kojem se prevladava tradicionalna statična koncepcija bitka u korist mišljenja koje se razvija u mnoštvu, raznorodnosti i različitosti zbiljnosti.

Zajedno s Michelom Foucaultom i Jacquesom Derridaom, Deleuze pripada krugu najistaknutijih predstavnika francuske postmoderne i poststrukturalističke filozofije.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.