Čineći cjelinu s prvom knjigom "neobuhvatljivih eseja" naslovljenom "Ugodna pripovijest" (Disput, 2003), ovaj svezak dvoknjižja esejističke "posthumie" Bore Pavlovića donosi trideset i šest autorovih književnih portreta (od kojih jedan, onaj Ðure Sudete, opsegom i inicijalnom nakanom tendira žanru monografije).

“Poezija je duh, a pjesnici duhovi zemlje - poeta je genius loci - veli Helađa i Roma. Nama ne preostaje, dakle, ništa, nego da ispitamo i provjerimo još jedanput taj neumitni zakon...

Pjesnik se iskazuje svojim zavičajem... Tko hoće da razumije pjesnika, mora poći u njegov zavičaj, kaže Goethe... U konačnom zbiru svojih vrednota nasu književnost naime definira prije svega ljepota naše prirode, kao što ona na svoj način definira i ostale narode. I Gundulićeva "Dubravka" i Reljkovićev "Satir" u svojim lirskim dijelovima i Vidrić u cjelini i nisu drugo do naš kraj u svojoj bitnoj istini... Most do zavičaja. Ne samo most do zavičaja. Most do srca. Prava poezija. Cista kao rosa, nedirnuta kao zvijezda, izrasla iz zemlje, patnje, boli i krvi, s rukama stabala, s očima Sunca...

Ima pjesama koje proizlaze iz drugih pjesama, tuđih pjesama. To su varijacije na tuđu poeziju, danas pretežno stranu. Ako im i varijant dade nešto od svoga daha, njihova je sudbina redovito žalosna: istječući iz tuđeg izvora utječu u strana mora, odnoseći samo naše riječi. Ima pjesama koje su rezultat volje: to su one koje nam prenose nečije zapovijedi, makar to bile i društvene narudžbe - u njima je neminovno implicite dan i odnos narudžbe i poslužbe, dakle službe. A umjetnici nisu sluge, nego stvaraoci...”

Boro Pavlović : fragmenti iz eseja

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.