Riječi koje je Robert Musil izgovarao na predavanju što ga je u više navrata i na raznim mjestima držao u Beču, 1937. godine, neposredno prije nacističke okupacije Austrije, imaju tu rijetku osobinu da ne mogu izgorjeti. Bace ih na lomaču, a one – i dalje govore. Obične riječi povezane u jednostavne rečenice s minimumom stilskih figura, usporedive tek sa Sokratovima, izgovorenima na atenskome sudu, ili s onima iz čuvenoga Zolina istupa "Optužujem". Dok ih je izgovarao, za Musilom se pušila ogromna lomača na berlinskom Bebelplatzu, na kojemu je Hitlerov režim već spalio sve njegove knjige, zajedno s djelima drugih nepodobnih autora. Zato je pisac izumio te "riječi koje ne gore" i poredao ih u - po građi krhku – a ipak vatrostalnu metonimiju, nazvanu predavanjem "O gluposti".

Musilov je glavni predmet zanimanja mišljenje; književni su mu alati introspektivna analiza, iznenadna konverzija, filozofska parabola i vrlo izoštrena ironija kojom čovjeka svodi na "kvintesencu prašine", na zrnce, ali je to "zrnce", ipak, "remek-djelo" koje je u sretnim trenucima u stanju obasjati cijeli svijet svojim neprispodobivim humorizmom.

Robert Musil (1880 – 1942) za života je bio uglavnom nepoznat izvan njemačkoga književnoga kruga, a danas ga, općenito, smatramo jednim od nekolicine najvažnijih svjetskih pisaca 20. stoljeća. Osobito je njegov nikada dovršeni životni roman „Čovjek bez osobina“ (1930-1932) zaslužio naziv remek-djela.

Taj sjaj tek naknadno prepoznate genijalnosti iz desetljeća u desetljeće sve više zaodijeva i ostale njegove radove: od mladenačkoga romana  „Pomutnje gojenca Törlessa“ (1906), preko drame „Zanesenjaci“ (1921), zbirke priča „Tri žene“ (1924) i brojnih eseja pa sve do knjige „Posmrtni zapisi živoga pisca“ (1936).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.