Od Balzaca ljudsko postojanje nije shvatljivo bez svojih povijesnih korijena. Istraživanjem vlastitih likova i situacija u koje dolaze Musil postavlja egzistencijalnu dijagnozu svojega stoljeća. I doista, u njegovoj Kakaniji već sve postoji: vladavina tehnike, koju nitko nema pod nadzorom i koja čovjeka svodi na statistiku; brzina kao najveća vrijednost; sveprisutna birokracija, koja preobražava bit postojanja (velika zajednička tema Musila i Kafke); romantični senzibilitet kao tvrdokorno nasljeđe prethodnoga stoljeća i njegovo pretvaranje u kič; pretjerana simpatija spram prijestupnika kao mističan izraz religije ljudskih prava te kult djeteta, koji se hladnoći tehničkoga doba suprotstavlja glupavim smiješkom.

***

Robert Musil (1880.-1942.) bez sumnje je jedan od najva­žnijih europskih pisaca dvadesetog stoljeća. Esejist, dra­matičar, pripovjedač i romanopisac razmjerno je malo objavljivao, ali upravo zahvaljujući njegovoj erudiciji i velikoj samokritičnosti sva njegova djela idu u red istinskih remek-djela. Od romana prvijenca Pomutnje gojenca Törlessa (1906.), preko novela sakupljenih u zbirci Tri žene (1924.) te drama Zanesenjaci (1921.) i Vincenc i prijateljica uglednih muškaraca (1924.) do najvažnijega, nikada završenog romana Čovjek bez osobina, Musil je bio apsolutni perfekcionist, ali i vrlo zahtjevan autor. Sva su njegova djela i danas itekako važna, a Čovjek bez osobina u svim je anketama i kritikama roman bez kojeg se ne može zamisliti suvremena europska književnost.

Robert Musil (1880 – 1942) za života je bio uglavnom nepoznat izvan njemačkoga književnoga kruga, a danas ga, općenito, smatramo jednim od nekolicine najvažnijih svjetskih pisaca 20. stoljeća. Osobito je njegov nikada dovršeni životni roman „Čovjek bez osobina“ (1930-1932) zaslužio naziv remek-djela.

Taj sjaj tek naknadno prepoznate genijalnosti iz desetljeća u desetljeće sve više zaodijeva i ostale njegove radove: od mladenačkoga romana  „Pomutnje gojenca Törlessa“ (1906), preko drame „Zanesenjaci“ (1921), zbirke priča „Tri žene“ (1924) i brojnih eseja pa sve do knjige „Posmrtni zapisi živoga pisca“ (1936).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.