Od romana prvijenca "Pomutnje gojenca Törlessa" (1906.) pa do najvažnijega, nikada završenog romana "Čovjek bez osobina", Musil je bio apsolutni perfekcionist, ali i vrlo zahtjevan autor.

"Pretpostavimo da je zamisliv čitač koji godine prije prvog rata poznaje samo na temelju Musilova romana: takav čitač ne bi imao ni predodžbe a kamoli znanja o nekim stvarima koje se u romanu samo spominju – o prerijama, kovačnicama i valjaonicama, o radnicima uopće, o svijetu izvan vidokruga vladajućih slojeva i obrazovanoga građanstva. Takvu svojevrsnu redukciju čitač nalazi i u romanima Marcela Prousta ili Thomasa Manna. Tajna velike umjetnosti tih romanopisaca u tome je što njihova djela usprkos tome ne pobuđuju dojam da je njihov odabir iz zbilje istovjetan s cijelom zbiljom, da je neprikosnoven i samo po sebi razumljiv. Ironija, neodređenost, nabačene aluzije – sve to upozorava da je njihov pripovjedni svijet evokacija jedne krhke kulture, koja je samo dio povijesne zbilje, mnogo veće i složenije." (Viktor Žmegač)

Musilovu tehničkom i prirodoznanstvenom obrazovanju, a i radnim iskustvima stečenima kao knjižničar, urednik, časnik i službenik, treba zahvaliti što je pisanje promatrao kao racionalno pitanje kojemu je potrebna čvrsta organizacija. Musil nije držao mnogo do toga da se čovjek pri obavljanju spisateljskoga poziva dade rukovoditi umjetničkim nadahnućem. Koliko god on ideje smatrao važnima za književni rad, ipak je bio uvjeren da ih se mora sustavno prikupljati, organizirati i prerađivati. Jedna od značajki Musilova pisanja jest ta što je ono već napisano stalno mijenjao. Sam je svoja proizvodna oruđa jednom opisao kao "visoku peć". Za svaki manji i veći projekt Musil bi postavio takvu peć, književni laboratorij. (Walter Fanta)

Robert Musil (1880 – 1942) za života je bio uglavnom nepoznat izvan njemačkoga književnoga kruga, a danas ga, općenito, smatramo jednim od nekolicine najvažnijih svjetskih pisaca 20. stoljeća. Osobito je njegov nikada dovršeni životni roman „Čovjek bez osobina“ (1930-1932) zaslužio naziv remek-djela.

Taj sjaj tek naknadno prepoznate genijalnosti iz desetljeća u desetljeće sve više zaodijeva i ostale njegove radove: od mladenačkoga romana  „Pomutnje gojenca Törlessa“ (1906), preko drame „Zanesenjaci“ (1921), zbirke priča „Tri žene“ (1924) i brojnih eseja pa sve do knjige „Posmrtni zapisi živoga pisca“ (1936).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.