Vivekanandin moto je bio: trpeljivost i religijski univerzalizam. Tri godine putovanja Novim svijetom, stalni dodir s mišlju i vjerom Zapada, do potpunog su sazrijevanja doveli njegov ideal univerzalne religije. Osjećao je neophodnost cjelovite i duboke reorganizacije velike religiozne i filozofske misli Indije. Njezinu džunglu ideja i isprepletenih oblika trebalo je dovesti u red, a njezine velike sustave klasificirati oko nekoliko čvrstih stupova univerzalnoga duha.

Uočljivo kontradiktorna poimanja u indijskoj metafizici trebalo je pomiriti i podići most koji će ih, predstavljanjem poredbene karte na kojoj će biti prikazane sve dodirne točke dubokih gledišta najstarije himalajske filozofije i načela prihvaćenih od strane moderne znanosti, povezivati s poimanjima zapadnjačke metafizike. On je sam želio pisati taj maximum testamentum, to Univerzalno evanđelje, i poticao je svoje indijske učenike da mu pomognu u izboru materijala potrebnog za tu rekonstrukciju. Smatrao je da indijsku misao treba prevesti na europski jezik, "učiniti od suhoparne filozofije, zakučaste Mitologije i čudno zasnovane Psihologije religiju koja će biti neusiljena, jednostavna, popularna, a istovremeno ispunjavati zahtjeve najviših umova".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.