Artur Schopenhauer (1788-1860), znameniti njemački filozof, u svom je najpoznatijem dijelu "Svijet kao volja i predodžba" artikulirao mnoge revolucionarne ideje. Knjiga "O geniju - Eseji" donosi njegovih jedanaest eseja iz drugog sveska ovog najznačajnijeg filozofskog djela 19. stoljeća koje je izvršilo ogroman utjecaj na Freuda, Darvvina, Nitzschea, Tolstova, Junga, D. H. Lavvrenca, Camusa, Becketta, Mahlera i mnoge druge.

 
**
 
Suradnja promatrača, potrebna za uživanje nekog umjetničkog djela, počiva djelomično na tome da svako umjetničko djelo može djelovati samo kroz medij fantazije, stoga ono mora nju poticati, ne ostavljajući je nikad po strani, neaktivnu. Ovo je uvjet estetskog učinka, pa dakle i temeljni zakon svih lijepih umjetnosti. Ali iz ovoga slijedi da kroz umjetničko djelo ne smije sve biti direktno dano osjetilima, nego samo onoliko koliko je potrebno da se mašta usmjeri na pravi put: njoj mora uvijek nešto, i svakako ono zadnje, preostati za učiniti. Štoviše i pisac uvijek mora čitatelju ostaviti nešto za razmišljanje; tu je Voltaire vrlo točno rekao: Le secret d'etre ennuyeux, c'est de tout dire.

Osim toga, u umjetnosti je ono najbolje previše duhovno da bi bilo direktno predano osjetilima: mora se roditi u mašti promatrača, premda mora biti začeto kroz umjetničko djelo. Na ovom počiva činjenica da skice velikih majstora često ostavljaju jači dojam od njihovih završenih slika; čemu naravno pridonosi još jedna druga prednost, naime da su iz jednog odljeva dovršene,u samom trenutku kad su zamišljene; dok završena slika, budući da se inspiracija ne može održati do njenog završetka, nastaje u trajnom naporu, pomoću mudrog razmišljanja i ustrajne namjere. Iz temeljnog estetskog zakona, o kojemu ovdje govorimo, može se također zaključiti zašto figure od voska, iako upravo u njima oponašanje prirode može postići najviši stupanj, nikada ne mogu stvoriti estetski učinak i stoga nisu istinska djela lijepih umjetnosti.

One ne ostavljaju fantaziji ništa za raditi. Skulptura, naime, daje čistu oblik, bez boje; slikarstvo daje boje ali istodobno samo privid oblika: dakle, ijedno i drugo se obraća fantaziji promatrača. Prema tome, figura od voska daje sve, istovremeno i oblik i boju; iz toga nastaje privid stvarnosti a fantazija biva isključena. Nasuprot tome, poezija se obraća samo fantaziji, koju stavlja u pokret pomoću samih riječi.

Proizvoljno igranje sredstvima umjetnosti, bez stvarnog poznavanja cilja, u svakoj je umjetnosti osnovni karakter fušeraja. Nešto takvoga pokazuje se u stupovima koji ništa ne nose, bezrazložnim volutama, u bujanju i isticanju loše arhitekture, u pasažima i figurama koje baš ništa ne kažu, kao i u bezrazložnoj buci loše glazbe, u klokotanju rima pjesama bez imalo smisla, i tako dalje.

Arthur Schopenhauer (1788., Danzig – 1860., Frankfurt) bio je njemački filozof. Od 1820. radio je kao privatni docent na Sveučilištu u Berlinu, ali je ubrzo, zbog nesuglasica s Hegelom, prestao predavati. Od 1832. živio je u Frankfurtu, gdje je radio kao privatni učitelj.

Kritički nastavljajući filozofiju klasičnoga njemačkog idealizma, izgradio je originalnu i jedinstvenu doktrinu koja uključuje epistemologiju, metafiziku, estetiku i etiku, a naziva se filozofijom pesimizma. Prema Schopenhauerovoj filozofiji, čovjekov je život samo beskonačna patnja i niz poraza, stoga je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, a etički smisao može se naći jedino u samilosti i pomoći drugome.

Značajnija djela su mu "Svijet kao volja i predodžba", "O vidu i bojama", "O volji u prirodi", "Parerga i paralipomena", "Dva temeljna problema etike" i "Eristička dijalektika".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.