Kant započinje svoj spis “Snovi vidovnjaka protumačeni snovima metafizike” pitanjem: što je to uopće duh? Potaknut fenomenom vidovitosti švedskoga znanstvenika Svedenborga Kant se upušta u raspravu o tome je li vidovitost kao takva uopće moguća. Ona pretpostavlja neposredni dodir imaterijalnih supstancija to jest duša odvojenih od tjelesne materijalnosti. Čisti su duhovi takve od tijela odvojene supstancije i oni mogu stupiti u neposrednu komunikaciju.

Kant je skeptičan u pogledu takve čisto duhovne komunikacije i sklon je vjerovati da onaj tko ima suviše razumijevanja za čisto duhovni svijet ima premalo razuma za ovaj naš fizički svijet. Iako je taj spis napisan u predkritičkoj fazi Kantova filozofiranja, već je tu zamjetljiv Kantov oprezni skepticizam o mogućnosti spoznaje posljednjih stvari duše, svijeta i Boga. Kant će u paralogizmima čistog uma osporiti egzistenciju duše kao čisto materijalne supstancije i time dovesti u pitanje svaku mogućnost neposrednoga dodira duše sa čisto duhovnim svijetom. Ali u “Snovima vidovnjaka” Kant još nije na stupnju spoznaje kakvu će donijeti “Kritika čistog uma”.

Schelling i Schopenhauer okušat će se, svaki iz horizont svoje filozofije, tekstovima o toj temi. Schelling u dijalogu “Clara”, a Schopenhauer u “Ogledu o vidovitosti i što je s tim u svezi”. Kroz povijest filozofije ta je tema inherentna mnogim sustavima, a posebno mjesto ona ima u Platonu i u platonizmu, gdje je usko povezana s motivom besmrtnosti duše. Duša je besmrtna jer svoje podrijetlo ima u carstvu ideja koje su po sebi nepromjenjive i vječne.

I Schelling će u svom fragmentu “Weltalter” (Razdoblje svijeta) pripisati duši »suznanje stvaranja«, a proces stvaranja ima tri epohe i odgovarajući tome čitavo bi se djelo trebalo sastojati iz tri dijela: razdoblja prije stvaranja ovoga svijeta, razdoblje vremena ovoga svijeta i treće razdoblje nakon svijeta. Prošlosti se sjeća, sadašnjost se zna, budućnost se naslućuje.

I Schopenhauer će u skladu sa svojim nazorom o Svijetu kao volji i predodžbi pokušati fenomen vidovitosti iz volje kao stvari po sebi, koja stoji iza svih pojava i nije podložna prostoru i vremenu kao načelima individuacije. Klasični njemački idealizam, kome pripadaju i Kant i Schelling pa i Schopenhauer, stvorio je uvjete za razumijevanje vidovitosti kao oblika komunikacije među imaterijalnim supstancijama.

Postoje, iako rijetko, fenomeni u kojima se susreću san i vidovitost. To su takozvani vidoviti snovi, u kojima duša nadilazi granice prostora i vremena i vidi prostorno udaljene ili vremenski buduće događaje. U oba slučaja potvrđuje se imaterijalnost duše i platonizam zadržava svoje pravo na istinu, ugrađen u filozofiju klasičnog idealizma. (Marijan Cipra)

Arthur Schopenhauer (1788., Danzig – 1860., Frankfurt) bio je njemački filozof. Od 1820. radio je kao privatni docent na Sveučilištu u Berlinu, ali je ubrzo, zbog nesuglasica s Hegelom, prestao predavati. Od 1832. živio je u Frankfurtu, gdje je radio kao privatni učitelj.

Kritički nastavljajući filozofiju klasičnoga njemačkog idealizma, izgradio je originalnu i jedinstvenu doktrinu koja uključuje epistemologiju, metafiziku, estetiku i etiku, a naziva se filozofijom pesimizma. Prema Schopenhauerovoj filozofiji, čovjekov je život samo beskonačna patnja i niz poraza, stoga je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, a etički smisao može se naći jedino u samilosti i pomoći drugome.

Značajnija djela su mu "Svijet kao volja i predodžba", "O vidu i bojama", "O volji u prirodi", "Parerga i paralipomena", "Dva temeljna problema etike" i "Eristička dijalektika".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.