Prirodna filozofija nam koristi i pomaže u religijskom okruženju u kojem smo odrasli. Izražena želja ili, bolje rečeno molba za dobrohotnim djelovanjem prirodne filozofije predstavlja put kojim se nevidljivi svijet (koji se povlači pred velikim valom materijalizma iako ga uglavnom smatraju podrijetlom svih živih bića) može pretvoriti u moderan život.

Ovo učenje pokazuje da čudesne narodne tradicije i predaje o elfima, dobrim kućnim duhovima, gnomima, duhovima zraka i vode, duhovima šuma, planina i rudnika nisu besmisleno praznovjerje, već da su zasnovane na stvarnim i znanstvenim činjenicama. Ovdje također nalazimo odgovor na temeljno životno pitanje: "Da li čovjek živi nakon smrti?" Učenja o prirodi i životu nakon smrti bacaju snop svjetla na neprobojnu tamu kojom se zapadnjački svijet već otprije okružio.

Nije potrebno posebno naglasiti da u učenju o besmrtnosti duše prirodna filozofija zastupa potpuno drugačije stajalište od religije, ne postavljajući velike istine samo na temelju autoriteta svete knjige iz davnina. Govoriti o ovakvim temama ne znači razmjenjivati pobožna razmišljanja ili metafizičke spekulacije, već čvrste i određene činjenice, stvarne i neposredne poput zraka koji udišemo ili mjesta u kojem živimo. O ovim činjenicama mnogi od nas imaju postojano iskustvo, uključujući i svakodnevan rad nekih naših izučavatelja što ću ga u ovoj knjizi predočiti. “Moi qui vous parle” - pišem ove riječi ukazujući vam na stvari koje su mi poznate više od četrdeset godina, a sada su mi mnogo stvarnije i važnije od onih na fizičkoj razini.

Pretpostavljam da je jedan dio čitatelja već upoznat s općom koncepcijom svijeta s one strane groba: da se ne nalazi daleko i da nije bitno različit od ovog svijeta, već je njegov nastavak. Život u njemu nije opterećen postojanjem fizičkog tijela. Onima koji posjeduju intelektualne ili umjetničke sposobnosti taj je život viši od ovoga, a onima koji nisu duhovno, intelektualno i umjetnički razvijeni ponekad se može doimati jednolično i dosadno.

U tom svijetu, kao i u ovom, postoje ljudi kojima je potrebna pomoć, i treba im je pružiti; mnogo se toga može učiniti, mnogo je različitih smjerova djelovanja. Moram napomenuti također da ideja pomaganja nije isključivo vezana za teozofsku ideju. Mrtvi uvijek pomažu mrtvima; oni često pokušavaju utješiti žive. Vjerojatno nekoliko živih ljudi radi u samom astralnom svijetu, što nikada nije razmatrano znanstveno, na određen i organiziran način. Veliki je broj živih ljudi uvijek radio indirektno, npr. moleći za umrle. No, taj je napor nekako neodređen, jer oni koji ga čine obično ne znaju mnogo o zbivanjima s one strane groba. U Rimokatoličkoj crkvi ljudi su se uvijek molili u Božjoj vjeri i strahu za one koji su napustili ovaj život. Njihova molitva ni u kom slučaju nije prazna forma, ali vjerojatno nije potpuna u obliku u kojem je molitelji upućuju. Nije potrebno reći Bogu što bismo htjeli da učini za nas, što ne znači da molitva ne daje nikakav rezultat. Ona za posljedicu ima snažno slijevanje energija na višim razinama -velik mentalan i emotivan napor. U svijetu kojim upravlja zakon nema napora koji ne stvaraju određenu vrstu rezultata...
C.W. Leadbeater

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.