Autoportretno pjesnikovanje Branislava Glumca iz zbirke u zbirku pojačava dozu konačnosti. Između samosažaljenja i mazohističkog uživanja u rasponima vlastite bolne svijesti, on uporno evidentira svoju fizičku dekadenciju i odgovarajuću psihičku reakciju. Bilježi kako se značenje stvari koje su ga pratile bitno usitnjava, kako su gubici na svim stranama sve veći i kako se otvaraju vrata za definitivne odlaske. Ironično govori o "otajstvima odlazećih", a bez ikakvih iluzija zaziva "ljekarnu od vremena", to jest apoteku u kojoj bi se mogli naći melemi za nesmiljeni protok dana i godina, naći zaštita od prijetećih i okrutnih životnih nepogoda.

Pisanje in extremis jest i svojevrsno "sklanjanje od vlastita nevremena". Dijagnoza o "putu za konačnu luku u kojoj remonta više nema" popraćena je simptomima života "od rupa i zakrpa", metonimijom "propalih dvora" i "zahrđalih likova". Da ne idemo u naturalističke detalje, kojih se pjesnik Glumac također ne kloni, "tuga muškog bankrota" ocrtana je ljuljačkom lažnih nadanja i namjernih samozavaravanja (...) Lirik se prepoznaje i u tipičnim antilirskim ispadima, omekšanim tek solidarnošću sa slabijima i ljubavlju za neke manifestacije prirode.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.