Zemaljski svoj vijek proveo je pjesnik Ujević u mnogim nevoljama i nedaćama, no istodobno i »u zanosima i ekstazama«. Stoga se i moglo dogoditi da zametne i zagubi cijele dijelove opusa, da nehajno prijeđe preko uspjelih i cjelovitih pjesama, a da one - mnogo desetljeća nakon njihova nastanka - i dalje emaniraju snagu, ljepotu, uvjerljivost.

Četiti do sad neobjavljene pjesme Tina Ujevića ("Magija stvarnosti", "Halje", "Kako putuju mrtvaci" i "Kaliži medenoj gozbi") koje je čuvao u svojoj privatnoj fascikli pjesnikov prijatelj Petar Bakula, objavljene su u poetsko-likovnoj mapi «Nepoznati Ujević» koju je oslikao Vatroslav Kuliš.

Četiri novootkrivene pjesme koje pripadaju Ujevićevoj zreloj fazi možda neće promijeniti ustaljenu sliku o velikom autoru, ali ne možemo poreći zadovoljstvo susreta s njima i nitko neće moći zanijekati kako nose otisak moćne vizije i snažne ruke, prave »lavlje šape« princa među hrvatskim pjesnicima. Riječ je o pjesmama odužega daha, a ne baš poemama ili epskim konstrukcijama, ali o pjesmama sustavno razvijana motiva i jasno provedena tematskog toka, svakako neograničena na jednu jedinu lirsku sliku.

Sve pjesme oslikane su živahnim ilustracijama Vatroslava Kuliša koji je jarkim bojama i kolažnim »umetcima« dočarao promjenljiva strujanja Tinove duše. Već se i prije Kuliš iskazivao interpretiranjem nekih literarnih činjenica (i portreta), a cijelu je jednu izložbu, pod naslovom «Voodoo Gutenberg», posvetio fenomenu življenja i trošenja knjige, odvojena od njegova osobnog rukopisa, tj. od karakterističnih nanosa intenzivne kromatike, od blještavih pasova i slojeva gustoga pigmenta.

Prigodu posvete svojih kadrova velikom pjesniku slikar je obilježio ponekim kolažnim intervencijama (fotokopije autografa, fotografije Tina) i ponekim diskretnim simboličnim crtežom (hrama kao atributa svetosti, čempresa i stupova kao obilježja sredozemništva, lubanja i Veronikina rupca kao idealnog transcendiranja smrtnosti).

Na taj je način dao prilog čitanju nekih karakteristika, ponajprije tematskih uporišta, novopronađenih Tinovih stihova.

Ovo bibliofilsko izdanje, likovno-poetsku simbiozu, moramo primiti kao još jedan poziv na duhovno blagovanje, kao priliku da se odamo magiji i gozbi demijurških poetskih emanacija.
Tonko Maroević

Rođen kao Augustin Ujević, školuje se prvo u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom "Za novim vidicima" u časopisu Mlada Hrvatska. Nakon javne polemike 1911. godine prekida druženje s Matošem. U to vrijeme mijenja svoja politička stajališta pa dotadašnji pravaš postaje zagovornikom ujedinjenja Hrvata i Srba. Uoči Prvoga svjetskog rata živio je u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Rijeci, a najduže u Splitu.

Za njegov je pjesnički put, ali i za njegova politička opredjeljenja, presudan boravak u Parizu od 1913.-1919. godine. Nakon Matoševe smrti objavljuje ogled o njemu u "Suvremeniku", a iste, 1914. godine, objavljen je i glasoviti zbornik "Hrvatska mlada lirika" u kojem je tiskano deset Ujevićevih soneta. Tu ranu fazu njegova pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik stihova. Motivi su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu forme - čvstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan trohejskodvanaesterački stih.

Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama – "Lelek sebra", 1920. i "Kolajna", 1926. U njima su skupljene pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. U tom je razdoblju nastao velik dio njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih pjesama: "Svakidašnja jadikovka", "Molitva iz tamnice", "Vivijani".

Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću.

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više jezika, a osim poezije pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama – "Skalpel kaosa", 1938. i "Ljudi za vratima gostionice", 1938.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.